U pripremi novi izdavački projekt krčkog Centra za kulturu - Tako je govorio Burbur

Nakon izvrsno prihvaćene monografije Obitelj Cicuta u pomorskim bitkama kroz stoljeća Mladena Bastijanića Cicute, krčki Centar za kulturu krenuo je u pripremu još jednog zanimljivog izdanja koje će također dati prilog rasvjetljavanju danas relativno slabo znanih činjenica iz bogate gradske i otočne povijesti.

Riječ je o knjizi autora Alana Žica pod nazivom Tako je govorio Burbur čiji će sadržaj, pored ostalog, aktualizirati lik Antonia Udine Burbura (1823. - 1898.), kao posljednjeg govornika krčkog jezika - veljote. Veljota ili dalmatski, poput npr. talijanskog, španjolskog ili portugalskog, nastao je iz vulgarnog latinskog, nakon propasti rimskog carstva. Govorio se u dalmatinskim gradovima, a nakon prodora Venecije taj jezik postepeno nestaje osim u gradu Krku, gdje životari do početka 19. stoljeća, da bi definitivno nestao pogibijom njegovog zadnjeg govornika, tada već starca Antonija Udine Burbura.

Razlog što se na Krku dalmatski jezik zadržao više od 400 godina nakon što je izumro u svim drugim sredinama jest taj što je Venecija ostatak Dalmacije osvojila puno prije Krka, da bi otokom zagospodarila tek 1480. Otad dalmatski, pod utjecajem novih gospodara, počinje polako izumirati i u gradu Krku. Oko 1850. govorilo ga je još samo osmero vremešnih Krčana i jedan mladić - Antonio Udina Burbur, a u nekrologu povodom njegove smrti, 1898. godine, tršćanski časopis La Sera piše: ...bio je posljednji u generaciji što odlazi i sam koji je odlično poznavao i govorio stari romanski dijalekt otoka Krka...

Nešto dubljim ulaskom u ovu svakako zanimljivu temu pokazalo se kako je priča o jeziku koji se govorio u gradu Krku postala inspiracijom piscima, slikarima, glazbenicima, davši naziv i jednom baru, ali ne na Krku, pa čak ni u Hrvatskoj, već, na prvi pogled posve neočekivano, u Španjolskoj! No vratimo li se literaturi, o dalmatinskom jeziku ili veljoti, osim na njemačkom, talijanskom, španjolskom i portugalskom, pisalo se čak i na galicijskom, ali i asturijskom. Jer potpuni nestanak jednog jezika, nestankom njegovog zadnjeg govornika, tema je itekako danas aktualna u situaciji kada mnogi službeni jezici asimiliraju druge, njima podređene jezike. Pa su tako, i galicijski, i asturijski ugroženi pod većim utjecajem španjolskog. Priču o krčkom jeziku mi smo nažalost zaboravili, međutim Španjolcima je ona opomena o tome što će se dogoditi njihovim neslužbenim jezicima ako ih ne prenesu novim generacijama. Bitno je u ovom kontekstu zapitati se nije li i naš čakavski dijalekt u sličnoj poziciji poput galicijskog i asturijskog? Koliko ga ljudi još upotrebljava u svakodnevnoj komunikaciji, a koliko ga iz dana u dan napušta? Hoće li jednog dana i čakavština izumrijeti sa njezinim posljednjim govornikom? Upravo će na ta pitanja, kroz čitav niz neočekivanih referenci, pokušati ukazati knjiga Tako je govorio Burbur čije se izdavanje, u nakladi krčkog Centra za kulturu, planira sredinom ove godine.

U nastavku, pogledajte prilog Kanala RI (objavljen u sklopu emisije Vidici) u kojem autor Alan Žic i ravnateljica Centra za kulturu Maja Parentić, uz ostale, govore o ovoj zanimljivoj temi, ujedno najavljujući rukopis, dok je u galerijskom dijelu ove obavijesti dostupan segment nadrealističkog ciklusa Raimunda Patiña - Čovjek koji je govorio veljotu (O home que falaba vegliota) - iz 1972., zajedno s vizualima koji prate realizaciju projekta.