Najave

Thetadrom, izložba Zdravka Milića

Čini se da Zdravko Milić svakim ciklusom i svakom serijom radova pred nas stavlja novi zadatak. Zadatak da prvo otkrijemo tajnoviti kôd naziva ciklusa, kako bi pomoću njega lakše iščitali poruku djela. Naziv za autora zato ima veliku važnost, jer tu on pohranjuje jednu od osnovnih šifri.

Za iščitavanje njegova najnovijeg ciklusa i odgonetavanje naziva treba se vratiti desetak godina unazad, nizu autorovih intrigantnih ciklusa koji su svi odreda nosili enigmatične, tehnicističke nazive. I premda različiti, svi oni imali su i mnogo zajedničkoga: negdje u podlozi zajedničku nit u konceptu, ali isto tako i u svome nazivu zajednički sufiks: ...drom (Monolitdrom, Terrordrom, Papirdrom, Turandrom) - u značenju staza, put, putanja; ali i arena/životno poprište. Sve to samo može značiti da neke ideje Milić već desetak godina razvija, ali istodobno i ide dalje. I uvijek je nov i svjež. Takav je slučaj i s njegovim najnovijim ciklusom Thetadrom, nastalim  2010/2011., koji se u mnogoćemu (morfologija, značenje, izričaj) nastavlja na prethodne, ali koji istraživački ide dalje - s jedne strane izričajem, a s druge nekim novim (ili dodatnim) značenjem. A ovim potonjim autor se uvijek volio poigrati, čega je Thetadrom dobar primjer.

Imenom theta (osmo slovo grčke abecede) znanstvenici nazivaju jednu vrstu moždanih valova (postoje alfa, beta, gamma, delta, theta). Theta-valovi su oni niske frekvencije (4-7 Hz), koji se na aparatima očitavaju pri dubokoj smirenosti (ili meditaciji). U tome stanju (koje se slikovito opisuje kao stanje budnoga sanjanja), mi smo tjelesno umireni, ali mentalno koncentrirani, pa lako prelazimo u jednu drugu svjesnost, u kojoj smo sposobni pobuditi izuzetnu moždanu aktivnost, te aktivirati neočekivanu intuiciju i inspiraciju. U theti mozak je u stanju aktivacije snažnih električnih naboja i pozitivne (vitalne, životne) energije (prane), čime može reprogramirati (obnoviti) naše opće stanje, ispuniti nas snagom i postaviti u unutrašnji balans. Stanje je to u kojem se ponajbolje usuglašavaju i uravnotežuju naše mentalne aktivnosti, ali i začudno harmonično ujednačuje djelovanje razuma i intuicije. Za umjetnike, to je savršeno stanje za bljeskove imaginacije, za snažnu inspiraciju, za izranjanje zaboravljenih sjećanja, za brzo učenje i za pojačane osjetilne percepcije. Ne čudi stoga što je ovo stanje Miliću blisko - i intrigantno, jer ga navodi na novo tumaćenje njegovih uvijek prisutnih crtica i točkica na slikama; ne samo kao digitalnih ekrana, nego i kao prikaza snopova mentalnih valova (osobito u njegovu posljednjem, nagrađenom radu Ispod đavoljeg mosta). Zato je on vjerojatno i odabrao taj naziv za svoj novi ciklus, jer nam je tako ponudio barem dva puta spoznaje ideje. Ali tu sad valja uključiti prethodno iskustvo, pa se prisjetiti da u cijeloj Milićevoj umjetnosti postoji jedna, za njega karakteristična konstanta: element angažiranosti i kritičnosti. Jer njegovi radovi svaki put nose jaku društveno-kritičku i ekološku poruku, ukazujujući na sveprisutni nedostatak društvene svijesti o očuvanju prirode, kulture i životnoga prostora, te time na disbalans u odnosu između čovjeka, prirode i tehnologije. U svom je stvaralaštvu Milić do sada pokazao da posjeduje izuzetnu osjetljivost umjetnika za detektiranje takvog disbalansa, osobito u svom životnom okruženju, pa je u većini dosadašnjih ciklusa lokalni primjer urušavanja i nestajanja srednjovjekovnog Kaštela Turan u blizini Labina pretvorio u paradigmu eko - katastrofe i njezinu metaforu, uzevši to kao globalnu temu ekocida i kulturocida prirode, pejzaža i kulturnog nasljeđa. U svom slikarstvu ovu poruku likovnim je jezikom preinačio u kompjutorski, kako bi bila razumljiva i bliska svima - i današnjim i nekim budućim generacijama. A možda i u nekim drugim galaksijama. 

Zbog koncepta prenošenja poruka za budućnost - ali i u skladu s novim trendovima u umjetnosti, Milićevo slikarstvo, premda slikano klasičnim slikarskim sredstvima i alatima, svoj vizualni uzor nalazi u svijetu digitalnih tehnologija i kompjutora. Njegova su platna bojom i kistom pretvorena u svjetlucave ekrane ispunjene koloristički vibrantnom piksel-rešetkom, ispod koje motivi trepere, titraju, rastvaraju se i rastapaju, dezintegrirajući se i razlijevajući, te u konačnici prelazeći u čistu optičku senzaciju. Tako je i u Thetadromu. Realno (pejzaž) združeno je tu s tehnoidnim (monolit nalik kompjutoru), pa sve prelazi u irealno i u jednu novu dimenziju. Konkretni krajolik u novome zajedništvu potpuno je modificiran, pa bljeska bojama neke druge stvarnosti, u kojoj se miješaju vremena, prostori i očišta (odozgo i en face). S druge strane, tu je monolit, kao nešto irealno (inače čest u dosadašnjim Milićevim ciklusima). Premda u Thetadromu vibrira, pulsira i iz sebe isijava svjetlost, on tu stoji i kao nešto naglašeno stabilno, blokovito, sintetično, geo-monumentalno i gotovo opipljivo. Tako u cijelu situaciju (često eko-katastrofičnu) unosi red i sklad, mir, uravnoteženje i balans, otvarajući um i vodeći prema theta- stanju i spoznaji. [Višnja Slavica Gabout]