Andski pejzaži Antonije Čačić otvorili ovogodišnji LINK-IN-ART

Izložbom slika Antonije Čačić Pirushtus ili O nestalnosti oblika, u krčkoj Galeriji Decumanus postavljenoj 24. kolovoza 2018. godine, otpočeo je gotovo dvomjesečni izložbeni projekt LINK-IN-ART tijekom kojeg će se do početka listopada, na temu primordijalnog i magijskog u suvremenim likovnim praksama publici predstaviti i Maja Radešić.

LINK-IN-ART (4) - platforma za umrežavanje suvremenih vizualnih praksi i konceptualnih strategija

LINK-IN-ART koncipiran je kao suvremena umjetnička platforma za intermedijsko, interdisciplinarno i multimedijsko umrežavanje različitih suvremenih vizualnih praksi i različitih konceptualnih strategija, u svrhu oblikovanja otvorenog, pristupačnog i netradicionalnog sustava suvremene vizualne komunikacije. Projekt su 2014. godine osmislili kustosi Višnja Slavica Gabout i Igor Gržetić po uzoru na koncept internetskog umrežavanja (na što asocira i nazivom) te direktnog, brzog i globalnog komuniciranja na društvenim mrežama, nudeći kroz matricu odabrane teme, interpretirane kroz samostalne izložbe odabranih autora, kreativni model umrežavanja autora, autorskih koncepcija i izričaja, likovno-filozofskih ideja i umjetničkih strategija te medijskih praksi i pristupa. Stvarajući tako, unutar platforme, intrigantni multidimenzionalni i multisegmentni vizualni sklop, koji kroz svaki svoj novoumreženi link uspostavlja živu i interaktivnu (često i društveno - osviještenu) komunikaciju autora, publike i zajednice. Ovogodišnje, četvrto izdanje LINK-IN-ART platforme kustoški potpisuje krčki vizualni umjetnik Igor Gržetić, ujedno i autor predgovora kataloga, čiji dio donosimo u nastavku.  

Primordijalno & magijsko u suvremenim likovnim praksama

Oslanjajući se na monumetalan terminološki korpus teorije umjetnosti, mimezis mimezisa mogao bi, vezujući se uz tumačenje estetičara Miška Šuvakovića, proći kao postmodernistička koncepcija umjetnosti po kojoj umjetničko djelo nije u mogućnosti prikazati samu realnost, ili izvornu suštinu umjetničkog, odnosno direktnu emociju umjetnika, već isključivo oblike prikazivanja realnosti, fantazije i jezičnih igara uspostavljene u svijetu umjetnosti. Prema tome, postmoderno umjetničko djelo predstavlja odraz i simulaciju drugih umjetničkih djela, zatim prethodno uspostavljenih simboličkih prikaza, kao i ostalih aspekata svijeta umjetnosti, kulture, društva i civilizacije. Upravo iz ove perspektive, bit će zanimljivo otkrivati genezu, ali i ući u mistiku dvaju kompleksnih izložbenih projekata. Ciklus Pirushtus ili O nestalnosti oblika, slikarice Antonije Čačić, tako demonstrira snagu i put(ovanje) primordijalnih, arhetipskih entiteta koji ne egzistiraju u okvirima općeprihvaćenih zakona fizike, opterećenih protočnošću vremena, već bivaju svojevrsnim genius loci - duhom mjesta - kojeg je i drevna rimska religija znala materijalizirati kao figuru sa zmijom, glasnicom onostranog, proto-Merkurom. U kontrapunktu, izolirani vizualni segmenti složene site-specific instalacije Svjetlosno tijelo (Luminous Body), multimedijske umjetnice i astrologinje Maje Radešić, poput rezultata kakvog vješto zaključenog rituala, evocira samu esenciju i snagu svjetla - Helios-Apolona i njegovu blizanku Lunu, oslanjajući se pritom na profinjen visoko-magijski rječnik (simbola), a pozivajući na astrološka, pa čak i kozmogonijska načela. Bile bi to, u oba slučaja, varijante mističkog konceptualizma, u smislu potpune dematerijalizacije umjetničkog objekta što u cijelosti izmiče bilo kakvoj osjetilnoj provjeri. Stoga, polazeći od izjave Sola LeWitta, moramo se složiti kako su (konceptualni) umjetnici prije mistici nego racionalisti!? Uvažavanje mimezisa mimezisa, zatim mistički konceptualizam kao sredstvo procesuiranja i materijalizacije različitih tipova mističkog iskustva, ali i metaforička povezanost prvospomenutog postava s Merkurom i drugospomenutog sa Suncem - Helios-Apolonom (Mjesecom - Lunom), te njihova jasna astrološka i astronomska povezanost (jer Merkur je svojim položajem ipak najbliži srcu solarnog sustava) doveli su do umrežavanja koje bi trebalo ponuditi zanimljive odgovore na pitanja o primordijalnom i magijskom u suvremenoj umjetnosti.

Razlaganje primordijalnog: Pirushtus ili O nestalnosti oblika

Slikarski ciklus Pirushtus ili O nestalnosti oblika refleksija je autoričinog stvarnog iskustva. Naime, 2014. godine Antonia Čačić posjetila je Peru, točnije pojedine lokacije duž tamošnjih Andi gdje je bila u prilici ne samo upoznti domicile, inače potomke drevnih Inka, već, pored ostalog, posjetiti i Pirushtus, mjesto koje su još prastanovnici koristili kao svojevrsnu osmatračnicu obzirom da s njega pogled zahvaća pun krug. Upravo je Pirushtus postao poprištem novih vizualnih iskustava (i vizualnih istraživanja), koja su posredstvom novoupoznate kulture i njezine očito snažne simboličke dimenzije, prerasli u slikarski niz jedinstvenih karakteristika. Dramatične transformacije oblaka, magle i sunca što su se neprestance nametale impresivnom planinskom pejzažu tako su u konačnici prerasle u koloristički zavodljive, i krajnje dinamičke apstraktne obrasce velikih formata, značajno nadahnute onim primordijanim što ga je moguće prizvati samo na mjestima povezanim s iskonom. A ta su mjesta, warburgovski gledano, rasadnici simbola. Jer na prirodu oslonjen čovjek još uvijek je posvećen kultnim i magijskim radnjama kao pomagalima u borbi za opstanak, vodeći se arhetipskim matricama koje, kao takve, bivaju upisane u prostor, pretvarajući se pritom u genius loci, svjesno ili nesvjesno, projiciran u svaku misao, i svaku akciju. Pa tako i slikarstvo Antonije Čačić, u kojem su zabilježene sve karakteristike andskog pejzaža bilo na fizičkoj, bilo na metafizičkoj razini. Upravo o onoj fizičkoj svjedoči procesualni karkter samih slika koje se poput pejzaža u naravi razviju u određenom vremenu te nose vidljive tragove takvog razvoja - jer kao što su oblaci, magla i sunce pred očima autorice znali u trenutku iz temelja transformirati promatranu scenu, tako se i slikarska forma, primjećuje teoretičarka umjetnosti Ivana Mance, postupno usložnjava kroz slojevito nanošenje kopreni sličnih, transparentnih površina boje, koje transformiraju početni oblik u složene strukture. I dok o onoj fizičkoj impresiji zaista specifične lokacije svjedoči sam slikarski (gotovo work-in-progress) proces, o onom metafizičkom u prilog govore simboli, po sili njihove geneze utisnuti u nestalan apstraktni ornament i kolorističku igru, a koji slikarske matrice čvrsto povezuju s izvorom, onim primordijalnim - andskim, ali i onim općim, arhetipskim. Iako se, naposljetku, možemo pitati nisu li oni, u svojoj mističkoj biti, isto?!

Izložba Pirushtus ili O nestalnosti oblika, čiju organizaciju potpisuje Centar za kulturu Grada Krka, ostaje otvorena do 14. rujna, a postav je moguće razgledati svakim danom (izuzev nedjelje) od 10.00 do 12.00 te od 19.00 do 22.00 sata, odnosno uz prethodnu najavu organizatoru telefonom na 051 220 041 ili mailom na kultura@gradkrk.net.