Komunikacija u školskim okvirima s pozicije aktualnog trenutka koji briše dosadašnje prakse - gostovanje Ankice Mamić, komunikacijske stručnjakinje

Treba li donijeti sa sobom nekakvu prezentaciju koja će pratiti razgovor?, bilo je pitanje tijekom telefonskog razgovora u pripravi gostovanja gđe Mamić u našoj školi.

Da budem sasvim iskrena, ispočetka sam naš razgovor planirala podržavati slajdovima, no odustala sam od te zamisli smatrajući kako je gđa Mamić vrlo dinamična govornica, puna znanja i iskustva te da su slajdovi zbog toga suvišni. Tako je i bilo: okupila nas je oko sebe, pedesetak roditelja i učitelja, i gotovo dva puna sata držala našu pažnju u fokusu koji je povremeno prekidan smijehom (u trenutcima prepoznavanja situacija, pretpostavljam).

Razgovor smo otvorili pitanjem o poziciji odgoja i obrazovanja u ovom trenutku. Okvir je odmah postavljen: predmetni kurikulmi pričaju jednu priču, okruženje u kojem djeca žive drugu. Učiteljeva zadaća je premostiti udaljenost među njima. Prihvatiti jezik učenika: tako ih pridobiva za suradnju i tako otvara mogućnost posredovanja kurikulumskih sadržaja. To je bila osnovna misao koju je gđa Mamić slala nazočnima. Opetovano je naglašavala takav komunikacijski model. Dodala je tome utjecaj medija, pogotovo društvenih mreža, koje moćnije od bilo kojeg drugog utjecaja upravljaju djecom. Vrijednosti koje društvene mreže prenose nisu usklađene s udžbeničkim vrijednostima, ali su višestruko moćnije. Uz mnogo empatije, koju je također višestruko apostrofirala, i uz nizove pitanja, učitelj i roditelj mogu navoditi djecu prema uviđanju da postoji i drugi svijet s drugim vrijednostima koje bi bilo dobro usvajati.

Također važno, bilo je isticanje činjenice da u današnje vrijeme učitelji provode više vremena s djecom nego mnogi roditelji. Može se reći da mnogu djecu učitelji bolje poznaju. I to je činjenica s kojom suvremeni učitelj mora raspolagati održavajući komunikaciju i s učenikom i s roditeljima.

Kao pozitivan javni uzor za djecu, gđa Mamić je navela naš sport i sportaše, koji ostvaruju vrhunske rezultate/uspjehe do kojih nije moguće doći na drugi način, osim trudom i radom. U tom smislu, sportaši se uvijek mogu navoditi kao uzori.

Zanimalo nas je kako posredovati neugodne informacije, bilo da ih kolega treba prenijeti kolegi, učitelj roditelju, roditelj učitelju… Empatija je bila prva riječ prve rečenice odgovora gđe Mamić o tome. Sagledati poziciju sugovornika, pokušati je razumjeti. I, važno, nikad vrijeđati u javnome prostoru.

Slijedila su pitanja sudionika. Disciplina, opetovana disciplina bio je temelj odgovora gđe Mamić. Škola koja mora držati disciplinu kao polazište za rad, na što smo se polako u zaključku razgovora složili i oko toga da kvalitetna škola mora do neke mjere biti tradicionalna i konzervativna čime štiti vrijednosti koje još uvijek, pa i u ovom vremenu, prepoznajemo kao općeljudske.

Od srca zahvaljujemo gđi Mamić što se odazvala pozivu za gostovanjem u našoj školi. Učinila je to gratis et amore napisavši u svome odgovoru na pitanje o honoraru: Meni ne treba honorar, uplatite ga nekoj udruzi na Krku koja brine o djeci bez adekvatne skrbi.

Hvala gospođi Mamić.

Nakon razgovora, žurila je za Zagreb: putem će pregledati jedan intervju važan za posao kojim se bavi i napisati komentar za sutrašnje novine. Njeno radno vrijeme nema početka ni kraja. Tako to rade odlikaši.

Nama ostaje osluškivati odjeke ovog gostovanja, mišljenja sudionika i prema njima pripremiti sljedeći sličan događaj.

Napisala: Milica Žužić (OŠ Fran Krsto Frankopan - Matična škola Krk).