LINK-IN-ART: Metafizika svjetla u fokusu izložbe Maje Radešić

Multimedijskom izložbom Maje Radešić Svjetlosno tijelo (Luminous Body), u krčkoj Galeriji Decumanus postavljenoj 14. rujna 2018. godine, nastavljen je, ujedno i zaključen izložbeni projekt LINK-IN-ART tijekom kojeg se, na temu primordijalnog i magijskog u suvremenim likovnim praksama, publici prethodno predstavila i Antonia Čačić.

LINK-IN-ART (4) - platforma za umrežavanje suvremenih vizualnih praksi i konceptualnih strategija

LINK-IN-ART koncipiran je kao suvremena umjetnička platforma za intermedijsko, interdisciplinarno i multimedijsko umrežavanje različitih suvremenih vizualnih praksi i različitih konceptualnih strategija, u svrhu oblikovanja otvorenog, pristupačnog i netradicionalnog sustava suvremene vizualne komunikacije. Projekt su 2014. godine osmislili kustosi Višnja Slavica Gabout i Igor Gržetić po uzoru na koncept internetskog umrežavanja (na što asocira i nazivom) te direktnog, brzog i globalnog komuniciranja na društvenim mrežama, nudeći kroz matricu odabrane teme, interpretirane kroz samostalne izložbe odabranih autora, kreativni model umrežavanja autora, autorskih koncepcija i izričaja, likovno-filozofskih ideja i umjetničkih strategija te medijskih praksi i pristupa. Stvarajući tako, unutar platforme, intrigantni multidimenzionalni i multisegmentni vizualni sklop, koji kroz svaki svoj novoumreženi link uspostavlja živu i interaktivnu (često i društveno - osviještenu) komunikaciju autora, publike i zajednice. Ovogodišnje, četvrto izdanje LINK-IN-ART platforme kustoski potpisuje krčki vizualni umjetnik Igor Gržetić, ujedno i autor predgovora kataloga, čiji dio donosimo u nastavku. 

Primordijalno & magijsko u suvremenim likovnim praksama

Oslanjajući se na monumentalan terminološki korpus teorije umjetnosti, mimezis mimezisa mogao bi, vezujući se uz tumačenje estetičara Miška Šuvakovića, proći kao postmodernistička koncepcija umjetnosti po kojoj umjetničko djelo nije u mogućnosti prikazati samu realnost, ili izvornu suštinu umjetničkog, odnosno direktnu emociju umjetnika, već isključivo oblike prikazivanja realnosti, fantazije i jezičnih igara uspostavljene u svijetu umjetnosti. Prema tome, postmoderno umjetničko djelo predstavlja odraz i simulaciju drugih umjetničkih djela, zatim prethodno uspostavljenih simboličkih prikaza, kao i ostalih aspekata svijeta umjetnosti, kulture, društva i civilizacije. Upravo iz ove perspektive, bit će zanimljivo otkrivati genezu, ali i ući u mistiku dvaju kompleksnih izložbenih projekata. Ciklus Pirushtus ili O nestalnosti oblika, slikarice Antonije Čačić, tako demonstrira snagu i put(ovanje) primordijalnih, arhetipskih entiteta koji ne egzistiraju u okvirima općeprihvaćenih zakona fizike, opterećenih protočnošću vremena, već bivaju svojevrsnim genius loci - duhom mjesta - kojeg je i drevna rimska religija znala materijalizirati kao figuru sa zmijom, glasnicom onostranog, proto-Merkurom. U kontrapunktu, izolirani vizualni segmenti složene site-specific instalacije Svjetlosno tijelo (Luminous Body), multimedijske umjetnice i astrologinje Maje Radešić, poput rezultata kakvog vješto zaključenog rituala, evocira samu esenciju i snagu svjetla - Helios-Apolona i njegovu blizanku Lunu, oslanjajući se pritom na profinjen visoko-magijski rječnik (simbola), a pozivajući na astrološka, pa čak i kozmogonijska načela. Bile bi to, u oba slučaja, varijante mističkog konceptualizma, u smislu potpune dematerijalizacije umjetničkog objekta što u cijelosti izmiče bilo kakvoj osjetilnoj provjeri. Stoga, polazeći od izjave Sola LeWitta, moramo se složiti kako su (konceptualni) umjetnici prije mistici nego racionalisti!? Uvažavanje mimezisa mimezisa, zatim mistički konceptualizam kao sredstvo procesuiranja i materijalizacije različitih tipova mističkog iskustva, ali i metaforička povezanost prvospomenutog postava s Merkurom i drugospomenutog sa Suncem - Helios-Apolonom (Mjesecom - Lunom), te njihova jasna astrološka i astronomska povezanost (jer Merkur je svojim položajem ipak najbliži srcu solarnog sustava) doveli su do umrežavanja koje bi trebalo ponuditi zanimljive odgovore na pitanja o primordijalnom i magijskom u suvremenoj umjetnosti.

Magijsko-astrološki esej: Svjetlosno tijelo (Luminous Body)

Izložba Svjetlosno tijelo (Luminous Body), osmišljena u maniri složenog site-specifica, ne predstavlja samo refleksiju autoričinih iskustava, već svojom promišljenom ikonografijom, a nadasve ikonologijom, upućuje na proces njezina samoiscjeljenja. Zanimljivo, izložba je 2016. godine bila postavljena u pulskoj Galeriji Sveta Srca, inače desakraliziranoj istoimenoj crkvi, iskorištavajući tako mistiku korpusa negdašnjeg liturgijskog prostora, stvarajući pritom cjelinu u kojoj arhitektura postaje značajnim dijelom ondje izloženih umjetničkih artefakata. Prenošenjem dijela postava, poput kakvih relikvija, u klasičan galerijski interijer, iako je (obzirom na prethodno uvaženu ikonologiju tlocrta crkve) dokinut njegov procesijski karakter, u fokus su gurnute tri tematske dionice ove, sada bitno reducirane, izložbene cjeline: (meta)fizika i simbolika svjetla, njegov iscjeljujući karakter - svojevrsna duhovno-alkemijska fantazija i uvjetovanost svega oko nas svetim astrološkim zakonitostima (u smislu neraskidivosti odnosa između Makro i Mikrokozmosa). Neukrotiva energija Helios-Apolona, kao Nepobjedivog Sunca, i više nego snažno osjeća se i prenosi zaustavljenim tragovima svjetla, jer iz svjetlosti (Božje riječi), piše Hermes Trismegistos, nastalo je djelovanje, iz djelovanja kretanje, a iz kretanja toplina. Prema Jakobu Böhmeu, kasnorenesansnom filozofu i mistiku, sljedniku Paracelsusa, svjetlost je nastala iz vatre, a vatra je bolna, dok je svjetlost umiljata, blaga i plodna. Ta božanska svjetlost buđenje je želje i ostvarena ljubav, nakon što čovjek prođe kroz pročišćenje vatrom. Upravo takvo razmatranje mistike Sunca, zabilježeno na sljedovima uglavnom apstraktnih fotografskih obrazaca, vodi prema metafizičkoj biti postava - magiji samoiscjeljenja. Još jednom, u novom kontekstu, s ciljem ilustriranja navedene istine, valja posegnuti za vrijednim literarnim izvorima, ovog puta alkemijskim epom iz 1616. - Chymische Hochzeit Christiani Rosencreutz. Anno 1459 iliti Kemijsko vjenčanje Christiana Rosenkreutza - koji koristeći osnovni prikaz fuzije, sjedinjenje mladoženje (sponsus) i mlade (sponsa), uvodi temu smrti (nigredo) kroz koju u procesu duhovnog iscjeljenja i potpune transmutacije, potaknute vatrom (stvarnom i/ili simboličkom), moraju proći svi elementi. U osobnom procesu duhovne-alkemije autorica tako, posredstvom magije svjetla, biva transmutirana u svećenicu (što samo po sebi podrazumijeva iscjeljenje) čiji su atributi - (pseudo)relikvije također obuhvaćeni postavom, i to u formi bijelog habita ukrašenog kristalima, školjkama i osušenom vegetacijom, zatim rogova (palog Svjetlonoše - aludirajući na proces reverzibilan zatvaranju čeonih čakri) i žezla uz koji su, radi intenziviranja snage (vatre) u procesima ritualiziranja, pridodane nezapaljene šibice i moćni Palo Santo (Sveto drvo). A takva transformacija, iz ruku duhovnog Helios-Apolona i njegovog jednako velikog ženskog antipoda Lune (81 = ALIM), moguća je jedino uz naklonost planeta, drugim riječima, poštivanjem temeljnih astroloških zakonitosti, zbog čega izložba u svojoj posljednjoj tematskoj dionici završava začudnom vizijom solarnog sustava, vraćajući nas, kroz igru, na početak. Ouroboros.

Katalog: Primordijalno & magijsko u suvremenim likovnim praksama [.pdf]

Izložba Svjetlosno tijelo (Luminous Body), čiju organizaciju potpisuje Centar za kulturu Grada Krka, ostaje otvorena do 04. listopada, a postav je moguće razgledati svakim danom (izuzev nedjelje) od 10.00 do 12.00 te od 19.00 do 21.00 sata, odnosno uz prethodnu najavu organizatoru telefonom na 051 220 041 ili mailom na kultura@gradkrk.net.