Druženjem s Michaelom O'Brienom započeo prvi krčki Biskupijski susret obitelji

Predavanja ovog renomiranog pisca, ali i njegovo svjedočenje kršćanskog obiteljskog života, prožimat će cjelokupan četverodnevni program.

Prvu večer koja se odvijala u organizaciji krčke Biskupije i Centra za kulturu Grada Krka činio je razgovor s piscem, a tema susreta bila je O kulturi ljudskog srca, tijekom kojeg se raspravljalo o umjetnosti, odgoju, znakovima vremena, ali i mnogim drugim zanimljivim temama. Gosta predavača kao i mnogobrojne prisutne na početku je u ime organizatora pozdravila Maja Parentić, ravnateljica krčkog Centra za kulturu, dok je tijek tribine moderirao Mate Krajina, novinar i esejist te publicist Trećeg dana, izdavačke kuće u čijoj je nakladi tiskano više O'Brienovih knjiga. 

Michael O'Brien, koji upravo u Krku slavi svoj 66. rođendan, kazao je napočetku kako se uvijek rado odaziva pozivima iz Hrvatske, jer je smatra svojim duhovnim domom, opisavši u nastavku težak i dugotrajni put svoje afirmacije kao književnika, ali i umjetnika. Iako je od mladih dana jasno osjećao poziv da se u potpunosti posveti književnosti i slikarstvu, dugi niz godina doživljavao je uglavnom neuspjeh i odbijanje. Dok je njegovo slikarstvo i bilo donekle prihvaćeno, prvi roman, koji je danas međunarodno poznat i hvaljen, Posljednja vremena, čekao je punih 20 godina da ga se objavi. Sve te godine tišine, nerazumijevanja i odbijanja, O'Brien naziva godinama sazrijevanja i pročišćenja svojih motivacija i ambicija. Unatoč kasnijem međunarodnom uspjehu i dalje se susreće s neprihvaćanjem, pa tako u Kanadi još uvijek nije objavljeno nijedno njegovo djelo, a eseje mu često odbijaju kao kontroverzne. Nadovezujući se na svoj primjer, O'Brien ističe važnost da ljudi prepoznaju svoj poziv, svoju misiju, te da budu ustrajni u odluci da stvaraju, ne dajući se obeshrabriti niti vanjskim niti unutarnjim preprekama. Jer čin stvaranja čin je ljubavi koji može biti, ili prihvaćen, ili odbijen. I onda kada umjetnik biva odbijan, ne smije gubiti svoju srčanost, ustrajnost, vjeru da za njega ima mjesta. Također, ne smije dopustiti da upadne u zamku komercijalizacije svoje umjetnosti, kompromitiranja svog stvaralaštva, jer takvi postupci imaju dalekosežne negativne posljedice. Kultura ulazi u srce, i kao takva, ako je istinita, čuva čovjekovu ljudskost. Govoreći o kulturi O'Brien navodi kako nju ne čine samo umjetnička ostvarenja, već sve ono čime se jedan narod izražava, što zastupa i brani, za što se žrtvuje. Kultura je nosilac mudrosti, one prave povijesti jednog naroda koja se prenosi generacijama i koja nas definira. Ona dolazi iz nutrine srca kreativnih ljudi (mislioca i umjetnika) koji stvaraju nešto lijepo i to daju svijetu. Upravo zbog toga cilj totalitarističkih režima bio je kontrolirati kulturu, jer se kontrolom kulture, kontrolira i narod. I danas se na Zapadu, nastavlja O'Brien, iako suptilnije nego li prije, neumorno pokušava utjecati na kulturu, komercijalizirati je, učiniti je umjetnom, potrošačkom i udaljiti je od istine. Iako čovjek, kao i jedan narod, ima u sebi sve što je potrebno da se ostvari, da bude ono što jest, važno je imati vjeru u sebe što pomaže na putu prepoznavanja unutarnjeg poziva.

Michael O'Brien dosad je izdao 23 pisana djela, od čega deset romana, dok u ostale valja ubrojiti zbirke eseja i predavanja. Većina romana apokaliptičnog je karaktera što proizlazi iz njegove potrebe da istražuje današnje vrijeme, stavove koji pokreću čovjeka, stanje u kojem se društvo i Crkva nalaze te onaj konačni kriterij koji nam daje evanđelje: Ukoliko su ovo posljednja vremena, jesmo li dovoljno budni? U cjelokupnom opusu ipak mu je najdraži roman Otok svijeta čija je radnja smještena na prostor Hrvatske te Bosne i Hercegovine, a inspirirana je događajima na Golom otoku, kao i ostalim političkim previranjima koja su obilježila ove prostore od Drugog svjetskog rata pa sve do Domovinskog. Tim je romanom približio Hrvatsku svijetu, predstavivši drugačiji kut gledanja. O'Brien priznaje kako se, usprkos trogodišnjim pripremama za pisanje tog romana, dugo osjećao nedoraslim i nedovoljno upućenim da ga zaista i napiše. Iako je bio korak do odustajanja, Božja providnost pobrinula se da to ipak ne učini te da zgotovi roman koji danas smatra svojim najvećim uspjehom. Za Hrvatsku, koja je imala najviše sluha za objavljivanje i prijevod njegovih djela, smatra da ima izgrađen i očuvan identitet te mnogo toga za ponuditi dezorijentiranom i kulturno osiromašenom Zapadu.