Permakultura i tranzicija kao uvod u postugljično društvo

I dok je u događanje uveo gradonačelnikov zamjenik Čedomir Miler, vođenje radionice povjereno je Zoranu Skali, predsjedniku Savjeta za politiku prehrane Grada Krka, ujedno i čelniku Energetske zadruge Otok Krk te Sandri Dobrić, predstavnici zagrebačke Udruge Parkticipacija posvećene tematiziranju urbanog vrtlarstva i uspostave zajedničkih gradskih vrtova, a zanimljivo je spomenuti i autorici projekta Sijemo sjeme što se odnedavno provodi u krčkim vrtićima.

Nije nam strano da se ova radionica, uvodi Miler, organizira u ozračju priprema za nadolazeću UN-ovu klimatsku konferenciju - COP 21, a broj u njezinu nazivu otkriva nam kako se radi o 21. po redu sazivu. No, unatoč tome što prethodni nisu polučili značajnijim uspjehom, nadajmo se da ovogodišnji neće zapasti sličan scenarij, odnosno da će nacionalni pregovarači i politički vođe uspjeti dogovoriti obvezujuće mjere za smanjivanje emisija stakleničkih plinova koje bi sadašnji trend globalnog zatopljenja koji do kraja stoljeća ide prema 4ᵒC, zaustavile na maksimalno 2ᵒC, ističe Miler.

Nastavljajući se na ono rečeno u uvodu, tumači Skala, 20 prethodnih klimatskih konferencija zadesio je neuspjeh zato što su najveće svjetske korporacije smatrale kako će aktivnosti koje bi se morale provesti radi ublažavanja klimatskih promjena naštetiti njihovom poslovanju, a poradi toga čovječanstvo je izgubilo dva desetljeća vezana uz mogućnost da se blagovremeno poduzmu neke od akcija. Međutim, situacija je, što se ove teme tiče, došla do svog vrhunca, a aktivnosti su naprosto neodgodive, radi čeka ovogodišnja pariška konferencija postaje itekako važnom, budući da se od svih zemalja očekuju obvezujući dogovori. Civilne udruge svjesne su trenutka i spremaju se za oba scenarija - saziv koji će polučiti uspjehom, odnosno neuspjehom - kako bi u konačnici naš planet očuvali u uvjetima u kojima se može živjeti. Što je, međutim, danas gorući problem, nastavlja Sklala. Svakako, globalno zatopljenje koje će se dogoditi do kraja stoljeća, a ukoliko nastavimo sa svime ovime što sada radimo zagrijavanje ide prema izuzetno opasnih 4ᵒC, obzirom da ono što možemo smatrati maksimalno podnošljivim jest 2ᵒC, iako se znanstvena zajednica zalaže za danas teško dostupnih 1,5ᵒC, imajući u vidu uvjete koje možemo podnijeti, a da ne uđemo u rizično područje. Kako je u fazi pripreme za ovu konferenciju svaka zemlja dobila zadatak da dragovoljno kaže što će učiniti po pitanju klimatskih promjena, to je rezultiralo spremnošću da se globalno zatopljenje dovede do 2,7ᵒC, što je u svakom slučaju premalo, a ne smijemo zanemariti ni vrijeme propušteno za postupnu prilagodbu. Kao posljedice globalnog zatopljenja, koje, ako ne krenemo nešto poduzimati, ide prema krajnje zabrinjavajućih 4ᵒC, tumači Skala, treba izdvojiti podizanje razine mora do šest metara, nestajanje najplodnijih poljoprivrednih površina svijeta, kao i nestajanje amazonske prašume, zatim nezamislive izbjegličke kize, što nas dovodi do velikog globalnog poremećaja kojeg bismo svakako trebali spriječiti!

 

 

Na tom tragu, rješenja koja će imati izgleda da traju kroz vrijeme, da budu održiva, morat će biti lokalna, zasnovana na već postojećim tehnologijama, temeljena na vlastitim materijalnim, prirodnim i ljudskim resursima. Jer sadašnje stanje odgovara isključivo najbogatijima, obzirom da je globalno bogatstvo podijeljeno posve nerealno i neravnomjerno, naravno u korist onih najbogatijih, kojima u prilog ide i globalni gospodarski rast. Od njih stoga ne možemo očekivati rješenja, već moramo graditi vlastitu otpornost na vanjske krizne pritiske sami, i to lokalno, jer oni na koje čekamo (da naprave prvi korak) - to smo zapravo MI, zaključuje Skala.

U situaciji kada se suočavamo s mogućnošću da se iscrpe fosilna goriva, prije svega nafta, uvodi Dobrić, primorani smo razmišljati o različitim scenarijima, a pored onih popriličnio obeshrabrujućih koji prizivaju kolaps civilizacije ili tehnološko-fantastičnih, koji nadu nerealno polažu u skupe (i vjerovatno većini nedostupne) nove tehnologije, rješenje možda leži u onom permakulturnom, kojeg u smislu potrošnje karakterizira kreativno smanjenje, odnosno racionalnije življenje, s manje resursa, uz jednaku ili bolju kvalitetu života. Stoga se postavlja pitanje kako trošiti manje, odnosno na koji način proizvesti manje otpada, a živjeti bolje?

 

 

Odgovor nam, dodaje Dobrić, možda nudi permakultura, koja bazirajući se na oponašanju uzoraka iz prirode, otkriva održivi model organizacije društva i životne zajednice. Prema tome, imitirajući funkcionalnost prirode, mi možemo namiriti svoje potrebe za hranom, energijom ili stanovanjem, a da pritom ne ugrozimo druge ljude ili posve ne uništimo zemlju, i to uz pravilnu raspodjelu kako bi svi imali onoliko koliko im treba. Iz permakulture, kao takve, proizašao je i tranzicijski pokret (pod pojmom tranzicija ovdje se misli na prelazak iz fosilnog u niskougljično društvo) čiji poklonici pronalaze načine kako zadovoljiti svoje potrebe minimaliziranjem korištenja fosilnih goriva, s ciljem postepene adaptacije na ono što nas očekuje. Riječ je o (necentraliziranom) pokretu koji je iz Velike Britanije krenuo 2005. godine, da bi sada, nizom građanskih inicijativa, bio prisutan globalno, pa tako i u Hrvatskoj. Veliki dio zajednica koje su proizašle iz tranzicijskih pokreta prednost daju brizi o hrani, odnosno da ona bude lokalno uzgojena i dostupna svima, tako da su česti vrtovi u gradovima te društveni iliti zajednički vrtovi namijenjeni onima koji nemaju svoju zemlju, a pored Berlina ili Seattlea, primjeri dobre prakse dolaze nam i iz Zagreba, točnije kvarta Prečko, gdje je tamošnja žitelj 2013. godine organizirala vlastiti gradski vrt, s time da na slične inicijative možemo naići i u drugim hrvatskim gradovima. A pored brige o hrani i energiji (energetske zadruge) tranzicija nam nudi i alternativne ekonomske modele koji nam omogućuju da s manje novaca dođemo do svega što nam treba, primjerice putem razmjene roba, znanja ili vještina. Uspostavom takvih lokalnih mreža stvaraju se tranzicijski gradovi otporni na bilo kakve vanjske šokove, bile to klimatske promjene ili financijske krize! Iz svega toga proizlazi kako su mogućnosti beskonačne, odnosno jedino ograničene našom maštom, zaključuje Dobrić.

Nakon teorije, dionici radionice upustili su se u kreativni dio raspravljajući o alternativnim scenarijima, odnosno održivoj prilagodbi istima, i to raspoređeni u pet grupa od kojih je svaka bila orijentirana prema jednom od elemenata neophodnom za život - vodi, zraku, zemlji, energiji i zajednici.