San sedam luna, izložba Silvije Đolonge

Možda joj je zato i blizak motiv i tema mjeseca (lune), kao i njegova višeslojna simbolika, pa nam je ovom instalacijom San sedam luna, kroz enigmatičnu priču punu tajnovitosti, ponudila mnoštvo asocijacija, kao i cijelo bogatstvo mogućih interpretacija. Pritom je svoj likovni govor, s razlogom, svela na minimalističku čistoću forme i boje, u suglasju sa svojim karakterističnim izričajem po kojem je znana. San sedam luna ambijentalna je instalacija čiji je nukleus vizualizacija simbolike ovoga motiva (lune), a u tu potku su onda, poput bljeskova, upleteni fragmenti-fluidi autoričinih autobiografskih sjećanja iz različitih razdoblja njezina života. Te dvije teme fantazmagorično se isprepliću: jedna mitska, simbolička - ali i opipljiva, a druga naizgled stvarna - ali i snovita, uvodeći nas u neki novi svijet metamorfoza i transformacija stvarnosti; u fantazije i priče gdje je sve moguće, pa sve kliže od opipljivoga prema fiktivnome. 

U tom ozračju nadrealnoga i metafizičkoga Silvija gradi svoj disciplinirani i sasvim specifični vizualni sustav, u koji pažljivo i promišljeno utiskuje tragove vlastitog identiteta. Gradi sustav u kojem autorski suvereno korača bijelom bjelinom prostora, znalački se poigravajući bijelim formama, bijelim bojama i bijelim linijama, te im tek povremeno pridružuje neku profinjenu crnu oprečnost, neki transparentni svjetlosni odsjaj, ili dio neke svoje malene, iz podsvijesti izvučene, pa materijalizirane priče (San o lutku, Važeći dokument, Boja i miris, Kuća...). Beskrajno bogatstvo asocijacija i doživljaja unutarnjeg svijeta autorica tu izriče minimumom likovnih sredstava, a krajnji rezultat - profinjen, produhovljen i poetičan, plijeni  jednostavnošću, pružajući beskrajno bogatstvo vizualnih doživljaja. 

U svojoj umjetnosti Silvija Đolonga se često bavi različitim aspektima simbolike kojom je gusto natopljen motiv lune (luna. lat. mjesec) Ona voli slikati san i javu, dan i noć, kao i prozračne sjemenke dandaliona (maslačka), čije lebdeće putanje asociraju na plodonosnu obnovu vegetacije. Isto tako, voli u svojoj umjetnosti olikoviti sve ono što u sebi sadrži ženski aspekt plodnosti i obnove života: cikličke mijene, evolutivni ritam rađanja, umiranja i ponovnoga buđenja, te stalni rast i hiroviti ritam preobrazbe. Njezina ideja kod ovoga projekta bila je na svoj način proniknuti u slojevitu simboliku lune i kroz nju, uz puno poetičnosti i mašte, izraziti sebe. Pritom ona kaže: Misao o mjesecu može letjeti od mitologije do simbola,vezati se uz božanstvo i uz ženstvo, izraziti našu psihu i potaknuti mjesečarenje. Može nas navesti na zavijanje - ali i na igru s loptom. U izvedbi svoga rada ona se na neki način i poigrala tom loptom - na dvodimenzionalnoj podlozi kružnicom i njezinim dijelovima, a u prostoru bijelom kuglom, koju je replicirala sedam puta, referirajući se time na sedam mjesečevih mijena. I u jednoj i u drugoj varijanti dominira gotovo asketska oblikovna jednostavnost i sintetičnost, te svojevrsno kolorističko bogatstvo monokroma. Monokroma kojima vlada svepreplavljujuća astralna bjelina, dajući volumenima, (kugle u prostoru) unatoč trodimenzionalnosti, dojam neopipljivosti, prozračnosti i efemernosti, što je sve u suglasju s mjesečevim cikličkim mijenama, te njegovim pojavljivanjima i iščeznućima. 

Po sveprisutnim bjelinama Silvija u završnici, tiho i nekako noćno tajnovito, iscrtava delikatne i nestvarne crteže - vlastite snove i sjećanja, pretvarajući površinu mjeseca ne samo u mjesto sjedinjenja različitih prostora i vremena, nego i u mjesto čudesnih organskih bubrenja, finih odsjaja i jedva zamjetnih energetskih pražnjenja, te najposlije u mjesto delikatno doziranih, ali ipak veličanstvenih transformacija. Zbilja i imaginacija stoje tu u neočekivanim suglasjima, u kojima je boja materijalzirana osjećajnost, dok je linija disciplina mišljenja. I boja i linija istodobno su opipljive i neopipljive, izražajne i istodobno paučinaste, zajednički gradeći začudan kolorističko-linearni, minimalističko-simbolički sklop, koji funkcionira po diktatu mašte i diktatu duha; imaginacije i intuicije, svijesti i podsvijesti. Bijela boja i elementarna forma zrače sjedinjenjem duha i materije, pa su ovi radovi istodobno i tvarni i simbolički; taktilni i misaoni. Isto tako, dok su s jedne strane bezvremenski i  bestežinski, s druge oni žive, dišu i gibaju se, tražeći opip i direktnu komunikaciju. Zbog toga što se i u stvarnosti pojavljuje kao nešto što ima karakter dvojstva suprotnosti - što je opipljivo, trodimenzionalno i tvarno, ali zbog svojih mijena i nestvarno i nestalno, mjesec je takav i u instalaciji San sedam luna, sa svojih sedam kugli i s bajkovitim pričama iz snova, predočujući nešto što je taktilno i stvarno, ali istodobno i nešto što je fascinantno, neuhvatljivo, tajnovito i magično. Baš onakvo kakvim ga se prikazuje u pričama, simbolima, metaforama i aluzijama. [Višnja Slavica Gabout]

 

Katalog [.pdf]