Dan Grada Krka: Predstavljena knjiga Tako su govorili Dalmatinci i Boduli

Nakon nepune dvije godine gradska Scena Zidine, 06. lipnja 2019. godine, ponovo je poslužila kao izvrsna scenografija za predstavljanje nove knjige o izumrlom veljotskom jeziku Tako su govorili Dalmatinci i Boduli, autora Alana Žica-Teklina.

Radi se o nastavku, tj. dopunjenoj i izmijenjenoj verziji knjige Tako je govorio Burbur, koju je nakladnik Centar za kulturu Grada Krka objavio još 2017. godine, i čija je kompletna naklada vrlo brzo rasprodana.

Na predstavljanju nove knjige nazočili su i posebni gosti, Pjevački zbor Lavanda iz Novigrada koji, a da to nisu ni znali, izvode pjesmu na veljotskom, In kol munčal (Na onom brežuljku), koju je '80-ih godina 20. stoljeća njihov dirigent Branimir Ostojić čuo od jednog starijeg Krčana, prezimenom Bonifačić, kada je u Puli sakupljao istarsko narodno blago. Pjesma je čudom preživjela stotinjak godina nakon smrti zadnjeg govornika veljotskog, Krčana Antonija Udine Burbura koji je poginuo od cestarske mine, 1898. godine. Zbor Lavanda za ovu je priliku uvježbao još jednu pjesmu na veljotskom, Ju jai venut in costa contruta (Došao sam na ovu ulicu), po notama i tekstu koji su objavljeni 1906., i to u knjizi Das dalmatische, lingvista Mattea Bartolija koji je imao priliku razgovarati sa zadnjim govornikom veljotskog - Burburom te tako steći svjetsku slavu.

Uz autora knjige i ravnateljicu Centra za kulturu Grada Krka Maju Parentić, o sadržaju knjige kazivao je i Slovenac Kristjan Šinkec koji je u Ljubljani upisao doktorat upravo na temu veljotskog jezika te s grupom svjetskih lingvista sada radi na njegovom oživljavanju, i to s primarnim ciljem izdavanja udžbenika za sve one koji bi ga željeli naučiti. Šinkec je na prezentaciji knjige, vidno ganut, prvi put uživo čuo riječi veljotskog (u pjevanju zbora Lavanda) te istaknuo izuzetnu važnost tog pronalaska Alana Žica-Teklina, ističući kako veliko iznenađenje predstavlja činjenica da je pjesma putem narodne predaje preživjela u kontinuitetu gotovo do današnjih dana, stoljeće nakon što više na svijetu nije bilo nikog tko bi znao govoriti veljotski. Rekao je, također, kako taj pronalazak za lingvistiku značio isto kao kad bi netko danas pronašao živućeg dinosaura. Žic-Teklin je, naime, veljotske riječi pronalazio na mjestima gdje ih nitko nije tražio: u starim spisima poput ljekaruša, magijskim receptima za liječenje bolesti koje su stoljećima koristili krčki narodni ljekari.

Veljotski jezik bio je narječje dalmatskog jezika, koji je nastao iz vulgarnog latinskog, a govorio se na cijeloj dalmatinskoj obali, s tim da se najduže zadržao u gradu Krku, četiristotinjak godina nakon što je izumro u svojoj pretposljednjoj oazi, gradu Dubrovniku.

Autor knjige Alan Žic-Teklin, pojasnio je da nove pronalaske i nova poglavlja može zahvaliti prvenstveno običnim ljudima koji su mu se javljali nakon izlaska prve knjige. Spomenuo je, pored toga, i pronalazak najstarije fotografije Primorsko-goranske županije, koja je sada u knjizi po prvi put obavljena, a na kojoj je prikazan vrbnički svećenik Ivan Feretić (preminuo 1839.), a koji je u svojim bilješkama opisao jezičnu situaciju na otoku Krku svog vremena te zabilježio nekoliko veljotskih i krčkorumunjskih rečenica. I krčkorumunjski, koji je izumro dvadeset godina prije veljotskog, bio je jedan od krčkih jezika koji se spominju u knjizi te je Žic-Teklin pročitao i vrlo zanimljiv odlomak s dosad nepoznatim putopisom rumunjskog putopisca Iana Maiorescua, a koji je 1854. godine na Krku tražio zadnje krčke Rumunje te se putem izgubio, zatim spavao na otvorenom, konačno stigao u Poljica i tamo na manje od dva kilometra udaljenosti od cilja odustao od potrage zbog pogrešnih informacija što ih je dobio od Poljičana. Naime, u selu Bajčići tada je živio zadnji govornik Mate Bajčić, do kojeg Maiorescu, nažalost, nije stigao.

Na predstavljanju knjige riječ je dobila i Romina Fantov koja u Baški radi na projektu očuvanja ugrožene bašćanske cakavice. Pozitivni pomaci već su vidljivi, izdana je dijalektalna slikovnica Bašćanska fameja, djeca prisustvuju dijalektalnim radionicama te se, na dijalektu, izvode i kazališne predstave. U samoj Baški, možemo pročitati u knjizi, još je živo manje od deset izvornih govornika te je sada zadnji čas da se još nešto poduzme, kako ovaj predivan krčki dijalekt ne bi izumro sa zadnjom generacijom njegovih govornika, kao što se to dogodilo s veljotskim.

Svečanost je uveličao i Knez Nikola Frankopan IV., s kneginjom Dorotejom i ostalom frankopanskom svitom. Oni su, saznajemo iz knjige, godine 2018. svečano izručili krčkom gradonačelniku Dariju Vasiliću Burburovu bistu, što su je izradili članovi Udruge Arteco, i danas krasi vitrinu u predvorju gradonačelnikovog ureda.

Sasvim na kraju prezentacije, u lijepoj, zvjezdanoj noći, pred krčkim zidinama, zaorila se još jedna pjesma koju su zborašice i zboraši iz Lavande priredili baš za ovu priliku, ovog puta na krčkom talijanskom dijalektu koji je također ugrožen: Le strade di Veglia.

Nova knjiga Tako su govorili Dalmatinci i Boduli može se nabaviti u većim prodavaonicama trgovačkog lanca Trgovina Krk. Sve knjige opremljene su autorovim autogramom, pečatom s veljotskim natpisom Non dementikuote el vetrun Udaina (Ne zaboravite staroga Udinu) te s jednom (autorovim rukopisom) rečenicom napisanom na veljotskom jeziku.