Karnevalski kolaži, izložba kostima Vesne Jakić

U siječanjsko vrijeme prelaska jedne kalendarske godine u drugu održavali su se obredi tjeranja zime i prizivanja proljeća, a u starome  Rimu u to vrijeme organizirale su se Dionizijske svečanosti pod maskama - Saturnalije i Januarske kalende, na kojima se, slavljenjem kulta plodnosti i obnavljanja prirode, prepuštalo veselju i razuzdanosti. To karnevalsko vrijeme, koje je i danas dio opće, ruralne i urbane tradicije, u kršćanskome kalendaru proteže se od Bogojavljanja do Pepelnice i preduskrsne korizme. Doba je to godine kad je predah dobrodošao, kad stege i napetosti popuštaju, a čovjek se nakratko prepušta ludorijama kod kojih je sve dopušteno. Čini se kao da se tad ukidaju sve barijere, a posvuda vlada smijeh i vrckava duhovitost. Jedinih je to dvanaest dana u godini kad je uz maske i karnevalske kostime svima dozvoljeno nekažnjeno zbijati šale i zezati se, satirički se rugati i dosjetkama bockati, te ismijavati ljude i događaje. I pritom pod krinkom uživati u mogućnosti metamorfoze - u promjeni spola i dobi, ili živoga u neživo, te tako u stvaranju zabune. Jer karneval (poklade, maškare, mesopust, fašnik, pust...) do danas kroz povijest vodi ista ideja - ona zabave i ludiranja. Ali zabave koja toplo i ljudski zbližava zajednice, ujedinjujujući ih u nekoj gotovo dječjoj opuštenosti i zaigranosti. Ujedinjuje ih i u osmišljavanju maski i kostima, pri čemu tradicionalno dolazi do izražaja nevjerojatan kreativni potencijal mnogih anonimnih pojedinaca, ali i cijelih grupa. Danas, međutim, ima i izuzetaka od anonimnosti. Jedan od njih je Vesna Jakić, suvremena tekstilna dizajnerica, u čijem stvaralaštvu posljednjih godina karnevalski kostimi i karnevalska kostimografija zauzimaju značajno mjesto. Specijalizirala se ona za osmišljavanje, kreiranje i izradu kostima Cresanima za Međunarodni riječki karneval, ističući pritom karakteristike lokalne tradicije, koje prepliće s povijesnim pričama, mitovima, bajkama i aktualnom društvenom situacijom, a sve skupa kreativno objedinjuje svojim individualnim autorskim izričajem. Dovodi ona tako svojim kostimima jedan pričljivi, veseli, poetični svijet neke druge - paralelne realnosti, u kojoj su povijest i sadašnjost, stvarnost i iluzija (kao u kolažu) presloženi i reinterpretirani, a priča se - ušivena u toge i haljetke, u haljine i hlaćice, kapice i cipelice, torbice i nakit, pred nama rasprostire kao izvanredno vizualno i taktilno bogatstvo. Autorica tu pokazuje istančani likovni osjećaj za materiju i za teksturu, te za formu i strukturu, koji u nje slijede logiku odjevne kreacije. Uz to, pokazuje i posebnu senzibilnost za materijal - prije svega za tekstil, kod kojega zna maksimalno iskoristiti njegovu vizualnu i haptičku izražajnost (boja, sjaj i transparentnost, te tekstura i detalji na površini). Uz tekstil, koristi ona isto tako i papir, karton, gumu, spužvu, pronađene predmete... koje oblikuje škarama i spaja iglom i ljepilom, pa nas tako, uz pratnju humora i likovne dosjetke, svaki put aktiviranjem mnoštva osjetila uvodi u novo čudo ispremiješanih realiteta svojih karnevalskih scenskih priča. Jednom među Egipćane, drugi put među Ruse, treći put među Bavarce, četvrti put među Bjeloglave supove, a peti put među cresku renesansnu gospodu. 

Kad je Vesna Jakić odlučila svoje kostime prezentirati u galeriji, promijenila im je koncepciju i izložila ih kao suvremene tekstilne objekte i instalacije, odbacivši ideju njihova postavljanja na neprivlačnim i antipatičnim lutkama za izloge. Pritom je bila fascinirana analogijom percipiranja karnevalskoga kostima kao kolaža/asamblaža i sličnošću shvaćanja odnosa zbiljsko-virtualno i prostor-vrijeme kod oba medija. Smjestivši kostime u galeriju na način da ih je pretvorila u asamblaže i instalacije, intervenirala je u već postojeću priču i kreativno je preobrazila, transkribirajući je u drugu misaonu dimenziju, nakon čega se značenje promijenilo, a percepcija skliznula na drugu razinu. Treba ovdje reći da su njezini karnevalski kostimi, na način kolaža (ili asamblaža), komponirani od dijelova struktura i tekstura neke druge stvarnosti; od nekih drugih zbilja i starih memorija, što im mijenja ne samo prostorno-vremensku kategoriju, nego i značenje, ali i vizualni sustav. Premjestivši svoje kostime u drugi kontekst i u drugi prostor, te ih pretvorivši u prostorne slike i reljefe, u zidne objekte i ambijentalne instalacije, Vesna Jakić im je dala novi smisao. Oni su prestali biti stara stvarnost (stvarnost-funkcionalnost) i postali nova stvarnost. Prestali su biti svrhoviti odjevni predmeti, a postali djela suvremene vizualne umjetnosti, koja sad uspostavljaju kreativni dijalog sa svijetom oko sebe ne više u karnevalskoj povorci, nego u galerijskom prostoru. [Višnja Slavica Gabout]

 

Katalog [.pdf]