Liberta, izložba Emilije Duparove

03.02.2013.

Emilija Duparova od samih početaka umjetničkog djelovanja u svome stvaralaštvu njeguje interdisciplinarnost i multimediju. Inzistirajući na ulozi (i) klasičnih likovnih elemenata, izgradila je izraz koji se temelji na zajedništvu naizgled suprotnih polova: na tradicionalnim likovnim disciplinama i na najrazličitijim oblicima nove umjetničke prakse, stvorivši tako zanimljive likovne integracije i izričajne sinergije.

To joj je omogućilo da se svakim svojim novim projektom predstavi u novome svjetlu. Možda su zbog toga svi oni koji su nepažljivi i površni mogli steći dojam kako mnogostrukošću pristupa i mnoštvom interesa kod Duparove postoji određena neujednačenost likovnoga iskaza - što dakako ne stoji. Naprotiv, upravo ta njezina stalna propitivanja i ta svestranost dokaz su beskrajne kreativne radoznalosti. Potvrdili su to i kritičari koji dosljedno i sukcesivno već godinama prate njezin rad, rekavši kako ova umjetnica, ako se malo bolje pogleda njezin rad, svoju umjetničku strategiju nikada ne mijenja. Ono što mijenja su vidovi i načini pojavnosti njezine umjetnosti. Jer ona stalno radoznalo zaviruje u nebrojena likovna područja i oprobava snage u mnoštvu disciplina. Rezultat je uvijek multidisciplinarno vizualno razmišljanje Emilije Duparove, te izričaj izgrađen na nedjeljivu dvojstvu tradicionanoga i suvremenoga: s jedne strane na strogim, klasičnim elementima slikarstva, crteža i grafike, a s druge na slobodnim, životnim i sinestezijskim elementima nove umjetničke prakse (fotografija, video, akcija, performance), nalazeći kao suvremena autorica kako su interferencije starih i novih medija, tehnika i tehnologija za nju beskrajno inspirativne.
Zbog percepcijskih i značenjskih preobrazbi, ali i filozofsko-estetskih prevrednovanja, danas se, u duhu postmodernizma, preklapaju i isprepliću različiti mediji i različite discipline, pa su prisutni široki rasponi pristupa. Ne odnosi se to isključivo na globalnu likovnu scenu, nego i na pojedinačna autorska stvaralaštva, pa tako i na ono Emilije Duparove, koje je znano kao specifičan spoj klasičnoga i suvremenoga. Ona pritom, stvarajući, ne zaboravlja temeljne likovne postulate, ali se s velikim užitkom priklanja multimediji. A kad joj se prikloni, onda je to takav media-mix u kojem su združeni svi toga trenutka autorici zanimljivi multimedijski izričaji. Upravo je na takav bogato multimedijski i naglašeno višedisciplinaran način Duparova prišla i temi Liberte.  Radi se o projektu u čiju je realizaciju uključila plesni happening, video projekciju, boju, vatru, zvuk..., da bi krajnji rezultat ovjekovječila u seriji lirskih foto-printova, otisnutih na platno suvremenom UV-tehnologijom. Ono što tu plijeni pozornost, a što se kao varijacija motiva pojavljuje u svakom kadru ovoga snimljenoga i na platno prenešenoga performansa je naga, tek u konturnim obrisima spoznatljiva, depersonalizirana plesačica, predana opsesivnom, omamljujućem plesu, kojeg divlje pleše iza (ili možda unutar) vatrenog kolorističkog vela od ugrijanih, gustih, crvenih i žutih curki, pa energija njenih pokreta korespondira s eksplozivnom energijom boja. Ipak, njezin ples nije uvijek pod naponom naglašene geste. Postoje i trenuci smiraja, kad se pokreti usporavaju, postajući nježniji i lirskiji, a tad se i boje razrjeđuju, rashlađuju i pretvaraju u profinjeno-transparentne. U jednom i u drugom slučaju pokreti plesačice ipak djeluju ritualno, kao da pleše u transu, otkrivajući kako taj ples ima neki dublji smisao. Smisao otvaranja kôda, a u svrhu oslobađanja unutarnjih energija; u svrhu spoznavanja/ponovnoga prepoznavanja svojih korijena; u svrhu vraćanja instinktima koje smo pod teretom svakidašnjice zaboravili i zanemarili. To oslobađanje vraća nas naizgled svijetu rituala, mitskih priča, vračeva i čarobnica, ali bitnije, vraća nas nama samima, našoj iskonskoj prirodi, podsjećajući da je potrebno slušati vibracije vlastitoga tijela i usuglašavati ih s onima zemlje, neba i univerzuma. Isto tako, podsjećajući da treba poslušati vlastito disanje i osluškivati vlastito bilo, pritom nastojeći uskladiti udahe i izdahe s onima prirode. Podsjećajući, najposlije, na potrebu fizičkoga oslobađanja tijela od svih oklopa svakodnevice - na protezanje mišića, istezanje i rastezanje, na osjećanje udova, prstiju, ramena... 
Oslobođena Liberta svojim plesom poput strune harmonično titra s ambijientom, pokretima ispisujući naizgled magične - ali ipak još od arhajskih vremena znane krugove pozitivnih energija, na taj način spajajući suvremenost i svevremenost, te preklapajući kategorije sadašnjosti i praiskona. Uz to,   transgresijski modificirajući našu aktualnu svakodnevicu, jer skidajući i stružući sve ono civilizacijski racionalno, odjednom tu pred nama izranja i oslobađa se sve ono divlje-prirodno, elementarno-intuitivno i sinestezijski-čulno. Oslobađaju se čula, nagoni, mašta... i sugestivnošću plesnih pokreta priziva se djetinjstvo. Ne samo djetinjstvo pojedinca, nego i ono daleko, primordijalno čovjekovo djetinjstvo. Liberta tako na kraju funkcionira kao slobodna i plesnim performansom od stege oslobođena žena, pretvorena u simbol, u metaforu, u ideal i u pojam. Pojam snage, strasti, ćulnosti i ljepote - i u svojevrsni simbol osloboditeljice. [Višnja Slavica Gabout]