Mare morlacco, izložba Miljenka Domijana

03.02.2013.

Kad slika upije u sebe višak stvarnosti, tad se taj višak prelijeva iz nje poput bujice, a iz njena središta poteknu priče, simboli i značenja, metafore, poetika prostora, vrijeme, pa čak i prizori. Medij je međutim po sebi nulta točka percepcije, jer bez oka i duše, on je samo stvar, odnosno tehnologija koja je produžetak našeg bića, to jest osobne duhovnosti i osjećajnosti. 

Pa čak i stvarnost koja nije na slici, već izvan nje, podjednako je neutralna i toliko stvarna, da se tek pretvorbom u sliku mogu prepoznati njene oku skrivene dimenzije sadržane u trenutku njene sublimacije. Miljenko Domijan kao povjesničar umjetnosti vrlo dobro znade da tajna svih slika nije u onome što je na slici, već u onom finom fluidu kojim slika zrači. Naravno da morsku pučinu, nebo i ponešto kopna vidi svatko, ali malo tko zapazi onu mjeru odnosa unutar univerzuma prirode, kojom se gotovo obična pejsažna slika pretvara u jedinstveni sklad vremena, prostora i osobne memorije. U prvoj polovini 20. st. ta se vještina unutar medija fotografije nazvala usklađenošću (equivalence) koju je majstorski tada dosegnuo fotograf Alfred Stieglitz, a poslije razvili evropski filozof Vilem Flusser u Brazilu i Andreas Muller-Pohle u Njemačkoj. Zapaziti u pejsažu vrijednosti koje nadilaze običnu deskriptivnost i koja tako često znade prevagnuti, znači s krajolikom biti povezan na mnogo višoj razini i upravo s te razine sagledati ono što oko, a time dakako i kamera, ne zamijećuje. 
Unutar širokog polja fotografske umjetnosti, pejsaž je inače zahvalna tema, usađena u same temelje ovog medija vizualne ekspresije. Za razliku od optički nesvjesnog, sintagme koja tako često prevladava u teoriji medija, pejsažni motiv dopušta da ga se promišlja, ostavlja mogućnost pažljiva odabira i fotografskog bilježenja njegovih osobina i mijenja. Drugim riječima, pejsaž dopušta da ga se bude svjestan. Ono što je nesvjesno, dimenzija je vremena, jer pejsaž osim u svojoj trodimeznionaloj topografskoj statici, neosporno posjeduje i neuhvatlju temporalnost koja sliku pejsaža i određuje. Može se reći da upravo ta dimenzija, taj uhvaćeni trenutak, estetski oblikuje objektivnu, ali i autorsku jedinstvenost, izvornost i fascinantnu ljepotu fotografskih slika. 
Upravo je pažljivo promišljanje motiva i odabira trenutka kada se i motiv i trenutak pretvaraju u sliku, ono što ciklus Mare morlacco čini mnogo višim od specifičine pejsažne činjenice. Strategija Miljenka Domijana u pristupu pejsažu, ali i fotografiji kao mediju uopće, je gotovo konceptualna, krajnje reduktivna. Ona tom morlačkom krajoliku u kojem se u jedinstvenu cjelinu stapaju morska pučina, varljivo nebo i stjenovito kopno, oduzima svaku mogućnost trivijalne deskriptivnosti. Kad se govori o estetici medija općenito se najčešće smatra da fotografi ja otkriva svijet. Ovdje se međutim radi o promišljanju svijeta, pa premda se taj promišljaj odnosi na mali fragment vidljiva univerzuma, na mare morlacco, u njemu su sadržane dubinske nezapažene ljepote i slojevi memorije. Stvarnost tih slika samo je njen površinski sloj, vizualni privid, unutar kojeg se nalazi čvrsta struktura sačinjena od karika duhovnog iskustva i duboke osjećajnosti, kojima je autor postupno gradio poetiku slika tog specifičnog morlačkog krajolika. Zapaženo je već ranije - potpuno ispravno - da Domijan svoje fotografske cikluse (Anima et Corpus, Terra Toscana) pažljivo koncipira: mogli bismo čak reći da je trenutak okidanja obrnuto proporcionalan dugotrajnom vremenu promišljanja i akumulacije razumijevanja spomeničke građe, kako to posebno napominje Tonko Maroević. I uistinu, iako ciklus Anima et Corpus nosi podnaslov foto skitnje sve te slike što ih je Domijan sakupio na svojim skitnjama nisu uopće slučajno skitalačke, već traženi, pažljivo odabrani i ciljani motivi s kojima autor uspostavlja intelektualni i emotivni dijalog. Stvarnost zemlje u Toskani ili mora ispod Velebita, pretače se svojim gustim estetskim viškom u energetski fluid, kojim zrače njegove slike. Svojstvo je stvarnosti da izmiče oku; u pomoć je tada svojedobno pritekao medij koji je sa svojim optičkim, fizičkim i kemijskim (ali i digitalnim) potencijalom stvarnost trenutka pretvorio u trajnu sliku. I vidi tada čuda: stvarnost se izgubila, a nestvarni privid trajne slike postao je u tolikoj mjeri ispunjen znakovima i značenjem koji daleko nadilaze trenutak njena stvaranja. Svijetlo što je sažeto u prostoru slika Mare morlacco, ne označava samo stvarnu dimenziju krajolika i dinamiku njegovih mijena. Ono, sublimirano istodobno u dubini tih slika, daje tim slikama onu magičnu auru kojom – makar i jednokratno - zrači i ostaje u svijesti kao poruka jedinstvene povezanosti svijeta izvana i onog koji pritajeno i nevidljivo živi u nama samima. [Želimir Košćević]