Stakleni gradovi, izložba Antona Vrlić

Svjetove gdje percepcija ima jednu drugu dimenziju, gdje se zbilja stalno transformira, a ambijent likovnog događanja postaje neki novi (mikro)univerzum čiji se prostor, uhvaćen u vizualnu igru, naizgled uslojava i brazda, a vremenska kategorija dobiva raspukline koje se otvaraju i šire do dalekih horizonata, s pogledom u prošlost, ali i budućnost. Kad Antun Vrlić razmišlja o svojim umjetničkim kreacijama u staklu, te o spajanju stakla s drugim materijalima, likovnim disciplinama (u slikarstvu na izuzetno inspirativan način u ciklusu Terra incognita) i medijima (posebno sa svjetlom), razmišlja upravo na takav način. 

Proniknuvši dugogodišnjim radom i iskustvom u mnoge tajne ovoga čudesnog medija, on poput demijurga i maga u svojim staklenim ambijentalnim luminoinstalacijama gradi i razgrađuje zbilju, stvara je i rastvara, uobličuje i preobražava, mijenjajući združenom snagom boje, svjetla i refleksija na staklenim objektima dojam taktilnosti, voluminoznosti i oblikovne postojanosti. Time utječe na percepciju, koja onda mijenja dimenzije prostora i vremena (kroz objekt možemo virtualno proći - ali ga onda i zaobići), pa se i cjelokupna zbilja transformira. Postaje jedna nova - prerađena, presložena, fantazmagorično-snovita i zamišljena realnost, koja premda je izgrađena od elemenata viđenoga i znanoga, kompaktnoga i tvarnoga, uzmiče dodiru i rasplinjuje se, rastvara i dematerijalizira, postajući igra i iluzija. Realnost od koje Vrlić polazi u svojoj umjetnosti u početku je vrlo konkretna i izvučena direktno iz njegova urbana okruženja, pa se tako i teme koje ga intrigiraju i kojima se bavi, kako u slikarstvu, tako i u instalacijama i ambijentima, uvijek na neki način, iz nekog kuta, dotiču problematike grada. 

Luminoinstalacija Stakleni gradovi to potvrđuje. Autor je tu najviše bio inspiriran snagom vizualnih doživljaja kojima obiluju suvremeni megalopolisi, okupani svjetlom i bojom, te dinamizirani prštavom energijom, koji uz to opčinjavaju i gusto usađenim vertikalama staklenih geometrijskih habitata-monolita. Kroz njihove čvrste, prozirne forme prolazi svjetlost, a na površini se ogleda okolna priroda, dok čovjek, boraveći unutar ovih staklenih kubusa kao da balansira (i komunicira) između zemlje i neba. Bio je tu autor, međutim, inspiriran i onim manjim, prizemnijim i ruralnijim gradovima, u kojima su habitati nekako organski blokoviti - poput grumena; u kojima forme odišu plasticitetom i tektonikom, a arhitektura se doimlje kao da je izrasla iz krajolika i s njime srasla. I jedan i drugi tip grada Vrlić interpretira na sasvim autorski način, kreativno ujedinjujući staklene objekte, kvarcni pijesak, led-svjetlo i boju, te kreirajući suvremene tipske module grada bez identifikacijskih oznaka. Grada namjerno bez individualnosti, ali u podlozi s diskretnom slutnjom opće urbane problematike. Ali grada koji ima vizualno atraktivno lice blistavog, magičnog karusela, iza kojeg skriva svoje naličje (čiji je jedan segment, međutim, Vrlić razotkrio u svojim slikama iz ciklusa Terra incognita). Ovdje nas autor hoće zadiviti i impresionirati tim licem grada. Zbuniti nam osjetila navalom svjetla i boja, kao i odrazima i refleksijama u staklu i kroz staklo, pa nas prenijeti u svijet obilja i privida gdje izgleda da je sve moguće: u jednom je trenutku sve opipljivo i materijalno, a u drugome se sve dematerijalizira i čini da nestaje. Vrlić nas tako uvodi u ambijent i atmosferu grada. Ali ne samo grada, nego i u svoj osobni umjetnički vizualni svijet, u kojem, neopazice, postajemo aktivni sudionici zbivanja. [Višnja Slavica Gabout]

 

Katalog [.pdf]