Tragovima po Krku, izložba Matka Kezelea

03.02.2013.
Slikarski doživjeti krajobraz, tekućom materijom boje poput krvi što nam kola ljudskim obličjem, predstavka je koju si mogu prispodobiti odabrani. Slikarski, bojom oživjeti živo okružje u mrtvoj i statičnoj materiji blisko je većini promatrača, onih nadarenih za vizualno poimanje stvarnosti i onih nešto užih vizura.
Ipak, slikarski materijom što žitko podaje se kistu na plohi ostvariti iluziju motrenja ono je što podilazi našoj navici u želji za razumijevanjem drugog! Mozaikom kao slikarstvom a ipak proturječjem likvidnog tvarnog sukusa slike, slika se kiparskim tehnikama dvojna rakursa. 
Gledamo li slikarski a djelujemo oblikovno, klešemo li kistom a nastaje li slika, dvojbe su mozaičkog slikarstva. Matko Kezele, mozaicist, gleda očima slikara a stvara skulpture, osjeća kiparskom snagom a opet suptilno slika slike, dakle čini nemoguće mogućim u mistici umjetničke kreacije. Mozaici Matka Kezelea zrače virilnošću intelektualne kontemplacije prefinom igrom stvaranja tvoreći nove živote. Ciklus istrijanskih gromača sačinjen od njih samih zrači nepatvorenim prostorom, transponiranim na plohu vertikale što progovaraju tisućljetnim bremenom bjeline. Na čistoći neokaljana obraza kršne putenosti, zavodi refleksijama neznatne teksture lomom boje dokazujući da živi. 
Mistikom arheološkog stratuma pak ideogramski poručuje grančicama loze kao skeleta nepoznata bića. Mozaična igra materije u simbiozi, materije u ushitu razumijevanja i prepoznavanja, u definiciji novoga rađanja. Kompozicije u smjeru prirođena kretanja vrtlože se spram centra i margina čuvajući konstantu željene poruke, za tražena čitatelja champolionskog duha, onog što smisao ne traži u gotovim rečenicama, tek onog što riječju već nalazi zadovoljenje. Zar bi bilo previše stoga reći da su mozaici ovi, krajobrazni istrijanski kamen - kamen na kojem gradimo - čovjek - sjedinjen u materiji stvaranja, bjelinom u krvi vinskoga nektara. Bilo bi i suviše poreći, reći što god bilo drugačijeg, što ne vonja životom doli tom snagom zemaljskoga tijeska. Bjelini uprkos pak, florom i faunom godeć se Istrijom, mozaici su male forme što su i slike i objekti a koloritom, tretmanom plohe, usitnjuju fasetno u beskonačju solilokvija s Glihom ili težakom od gromače put gromače prapovijesnom jasnoćom. Oblikom tvoreć' siluete, postojanjem čineć' organičke forme ostvaruju se oštrom hladnoćom. 
U konstanti sukobljena kontrasta prirastaju nam duhu poput amuleta kročeć' prostorom zbiljskim, ali prostorom legende, dimenzijom mašte. Matko Kezele, udišući kamene prašine i iste mirise pradavne konstante, vidi svjetlost paleo-eneolitičke Istrije, što krvotokom kamena ostvaruje se mozaičnim kaleidoskopom stvarnosti u dijeljenju s onima što zemlju svoju ne vide, već bilom ćute. [Theodor de Canziani]