Prozračne forme 2, izložba Erike Šmider

Premda se Erika nije prvi puta srela s foto-aparatom i s fotografijom u školi, već puno ranije, jer s njom je doslovno rasla (njezin otac bio je majstor - fotograf, vlasnik još i danas postojećeg Foto Sandi u zagrebačkoj Vlaškoj ulici), njome se profesionalno počela baviti nakon završetka Škole primijenjene umjetnosti, ostajući joj vjerna do danas. A to je već više od pedeset godina. I cijelo to vrijeme neumorno stvara, uvijek spremna za akciju, uvijek sa svojim fotoaparatom, uvijek klikajući. Umjetnički senzibilna i senzibilizirana na posebnosti svijeta oko sebe, na ljepotu prirode i njezinih detalja, na strukture nama nezamjetljivih segmenata, na ljepote modernih arhitektonskih cjelina, a posebno na crtanje svjetlom, izgradila je svoj karakterističan autorski izričaj kojim se izražava slikarski. Kojim u svojim fotografijama priča likovnu priču odnosima svjetla i sjene, bojom, posebnim kadriranjem, osmišljenom kompozicijom. Otkrivajući nam u detaljima i u posebnim vizurama svakodnevnih motiva svijet koji ne očekujemo i ne poznajemo. Pričajući tako svojim foto-aparatom priču o poznatome na nama dotad nepoznati način. Ali pričajući je bez mnogo opisa, bez pretjerane elokvencije i bez prebujne naracije. Bez dopadljivosti i bez namještanja.

Svaki fotograf svijet vidi kroz okular svoga foto-aparata na drukčiji način, pa ga stoga i individualno-autorski interpretira. Čak i u dokumentarnih fotografa odabir motiva, trenutka, ili rakursa može usmjeravati značenje, pa onda i doživljaj u željenom pravcu. Erika Šmider uvijek zna kako doživljaj svojih fotografija usmjeriti u željenom pravcu, jer njoj uopće nije važno realnost dokumentirati, nego je kreativno interpretirati. Ona stvarnost doživljava na svoj karakterističan, poseban način - i tako je percipira. Uvijek je gleda likovno, pa kad fotografira, sve usklađuje prema svom unutarnjem, istančanom osjećaju za estetiku. Već pri uočavanju, njezin motiv je likovno posložen, sa znalački uhvaćenom usklađenom kompozicijom, profinjenim kolorističkim suzvučjima i fascinantnim svjetlosnim efektima, udahnjujući fotografijama vizualnu sugestivnost lirske impresije i intimističke ekspresije. Motiv uvijek izranja iz nečeg viđenog, tu oko nas. Ali je uvijek i izrazito asocijativan, pa uz pomoć boje i svjetla doživljava metamorfozu, pretvarajući se u nešto drugo; u neku drugu stvarnost, neopipljivu i iluzivnu. Čak i kad je taj motiv banalan, on čarobnim dodirom svjetla i boje postaje na Erikinim fotografijama bajkovit.

Sve rečeno ponajbolje se može iščitati i u Prozračnim formama (I i II) ove autorice, u kojima je ona malu, neuglednu lupinu luka uzdigla do velike, monumentalne teme pune dostojanstvene svečanosti. Motiv je to koji je zagolicao njezinu maštu još prije tridesetak godina, kad je nastao prvi ciklus takvih radova, kasnije nazvan Look - i bio odmah nagrađen. Otad pa do danas ovaj motiv za nju je stalno intrigantan, pa mu se svako malo vraća i njime se bavi, pretvarajući ga u work in progress projekt, tako od njega stvarajući svoj vizualni identitet, svoj autorski motiv i svoj znak. On već dugo u njezinu stvaralaštvu funkcionira kao pars pro toto, ne samo u doslovnom nego i prenesenom smislu, noseći u cjelini oznake njezina stila, te unutar toga stila detektirajući pomake i mijene. Tako je u novijim  radovima primjetno da je, u odnosu na ranije radove, naglašenija konstruktivnost i strukturalnost. Isto tako, pristup u posljednje vrijeme sve više postaje minimalistički: forme sažetije i kolorit škrtiji, čak sveden na odnos crno-bijelo. Rezultat je, međutim, u skladu sa sintagmom manje je više, obrnut: učinak je vizualno snažniji i značenjski slojevitiji. Najposlije, značajno je da je svjetlo (rasvjeta) ugrađena u novije radove drukčije nego ranije, pa su i efekti drukčiji. Jer ranije se svjetlo nalazilo unutar kolorita i iz njega je isijavalo na slikarski način. Sad međutim svjetlo dolazi negdje izvan motiva, a uz to svjetlo pojavljuje se i sjena, što u fotografiju unosi novi element - prostor, čime motiv dobiva na skulpturalnosti. Igra svjetla i sjene - fine prosvijetljenosti i blage zasjenjenosti, stvara međutim dojam prividnog haptičkog iskustva. Neke voluminoznosti koja to nije. Jer lupine luka slijede neki davni volumen iz prethodne zbilje, oponašajući ga svojom ljušturom. Ulogu volumena preuzela je pritom šupljina (punina praznine), pa se najposlije sve tu čini bestežinski lako; lelujavo i plešuće; ali i irealno i iluzivno. Ipak, mi se, opčinjeni, prepuštamo toj magiji - i sanjamo svečanost plesa: na pozornici se podiže zastor, pale se sva svjetla i počinje raskošna predstava u kojoj se lupine luka pretvaraju u nježne, fine, transparentne i svilene plesne, baletne haljinice, plašteve, školjke i pokrove; u zlatne i srebrne kacige s perjanicama; i u čudesno - čak egzotično cvijeće neobične ljepote posloženo uokolo pozornice. Realnost se pretvorila u likovnu bajku. [Višnja Slavica Gabout]

 

Pozivnica [.pdf]

Katalog [.pdf]