Razgovor s Alanom Žicom-Teklinom, autorom izložbe Talijanska okupacija Krka, od 1918. - 1921., iz albuma obitelji Colombis

U krčkoj Galeriji Decumanus, između 04. i 17. ožujka 2022. godine, svakim radnim danom od 10.00 - 13.00 sati, može se razgledati dokumentarna izložba Talijanska okupacija Krka, od 1918. - 1921., iz albuma obitelji Colombis autora Alana Žica-Teklina, iza čije organizacije stoji Centar za kulturu Grada Krka.

U kontekstu ovog postava, naglasak je stavljen na fotografije iz privatnog albuma obitelji Colombis, no predstavljeni su i drugi dokumenti iz vremena prve talijanske okupacije: letci i proglasi iz fonda Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja.

U povodu otvorenja izložbe, autor Alan Žic-Teklin odgovorio je na nekolicinu pitanja vezanih uz njegove najrecentnije istraživačke aktivnosti.

Izložba je postavljena, kakav je osjećaj?

– Izvrstan! Te sam fotografije dosad vidio samo u malom formatu. Vidjeti ih uvećane na velikom formatu (100 x 70 cm) stvarno je impresivno... Kad stanem pred fotografiju osjećam se kao da sudjelujem u sceni, u događanju koje vidim na fotografiji.

Kako su te fotografije došle do vas?

– Internetom... danas je sve na udaljenosti nekoliko klikova. Tražeći materijale za knjigu o D'Annunzijevoj okupaciji Krka, koja je izašla jesenas pod naslovom Otok riječke države, na Internetu sam pronašao članak meni tada nepoznatog Sergia Colombisa, u kojem, u kratkim crtama, opisuje život svog oca Giacoma. Članak je bio objavljen u lošinjskom časopisu Lussino koji izlazi u Italiji. Giacomo Colombis bio je direktor krčke pošte između 1914. i 1921., ali i aktivni sudionik krčkog iredentističkog pokreta koji je rovario protiv regularne talijanske okupacijske vojske, s ciljem dovođenja neregularnih talijanskih pobunjenika ardita, čiji je komandant bio pjesnik D'Annunzio sa sjedištem u Rijeci. U tom časopisu bile su objavljene tri fotografije nastale u gradu Krku, u navedenom razdoblju. Uspjelo mi je, dakle, stupiti u kontakt sa Sergiom koji živi u Italiji, a na moje iznenađenje, kazao mi je da u njegovom obiteljskom albumu postoji cijela jedna serija fotografija iz tog razdoblja, iz grada Krka, koje nikada nisu bile objavljene.

I tako je krenula priča. Najprije sam ih objavio u knjizi Otok riječke države. Pokazao sam ih ravnateljici Centra za kulturu Grada Krka, Maji Parentić, s kojom sam već prethodno surađivao. Naime, Centar za kulturu bio je izdavač moje knjige Tako je govorio Burbur, o izumrlom veljotskom jeziku i zadnjem čovjeku koji ga je govorio, Krčanu Antoniu Udini - Burburu, a Maja je bila urednica knjige. I njena reakcija bila je slična mojoj... nevjerica, da ne kažem šok, do kakvih smo ekskluzivnih, iznenađujućih materijala došli, gotovo pukim slučajem. Smjesta je pala odluka da se fotografije predstave i stanovnicima grada Krka, na izložbi u Galeriji Decumanus.

Kakav je bio grad Krk tih davnih dana, prije više od stotinu godina?

– Posve isti, a opet sasvim drugačiji. Zgrade koje i dan danas vidimo, postojale su i tada, gotovo nepromijenjene. Heksagonalna kula, gradske palače na Veloj placi, zgrada gradske uprave, dva mula, gradski perivoj... sve je isto. Ali i posve drugačije, što se ljudi tiče. Na fotografijama su neki sasvim drugi ljudi, mnogo vojske, stanovništvo koje demonstrira svoju želju za priključenjem Kraljevini Italiji; parole. Potpuno neprepoznatljivo, i iz današnjeg kuta gledanja, mnogima neshvatljivo.

Reakcije publike nisu izostale?

– Nažalost, zbog epidemioloških mjera izostalo je uobičajeno svečano otvaranje izložbe, jer je u galeriji dozvoljeno najviše sedmero posjetitelja odjednom. Ja sam ipak došao prvi dan, i svjedočio reakcijama. Prvi posjetitelji bili su grupica starijih Krčana, koji međusobno govore talijanski, a često ih viđamo kako ćakulaju pred heksagonalnom kulom na obali. Bili su dobro raspoloženi i šalili su se međusobno, upirući prstom u likove iz fotografija: Gle ovo ti je baka, ovo ti je otac, a ovo bi mogao biti ti...

Izložbu prate i tekstovi iz vremena, koji opisuju fotografije.

– Da. S namjerom da posjetitelji osjete atmosferu vremena, objavio sam i tekstove iz knjige, uglavnom iredentistički intonirane zapise iz ratnog dnevnika arditskog zapovjednika otoka, i isječke iz novinskih članaka u kojima se spominje Krk. Izbjegavao sam vlastite komentare i vrijednosna stajališta, ostavljajući posjetiteljima da sami donose svoja mišljenja. Mnogi će ostati iznenađeni što se tada u Krku govorilo, pisalo, propagiralo i radilo. Talijanska propaganda vrlo je vješto, pjesnički i spisateljski nadahnutim riječima, koje je pisao tadašnji gradonačelnik i drugi viđeniji Krčani, prikrivala istinu: da su talijanska vojska i arditi bili okupatorska, tlačiteljska, soldateska, brutalna i neprijateljski nastrojena do svih koji nisu bili Talijani, dakle do svih otočnih naselja osim grada Krka. U toj svojoj raboti bili su izuzetno uspješni i uvjerljivi. Nekada treba i čitati između redaka, tako komandant otoka bilježi u ratni dnevnik, kojeg citiram na izložbi, događaj ranjavanja dobrinjske dječice od strane ardita: Incident u Dobrinju: eksplozija ručne bombe s ranjavanjem jednog ardita i dvoje djece, prebacujemo ih u Krk. Ardit ima mišić na nozi prostrijeljen: dobre je volje i bezbrižan.

Mnogo je tako (tipično) talijanske teatralnosti i pompe u gestama i riječima bilo napisano i izgovoreno tih dana.

...

Gradski dobrovoljci zastavu razrezuju na komade te pišu svom komandantu na odlasku:

Komandantu otoka Krka, kapetanu Armandu Moroniju

Da do onoga dana počinka spokojnog ne bude.

Italija! Italija!

U najočajnijem času povijesti Krka, mi, dolje potpisani, prvi dobrovoljci Gradske milicije, Fiorentin Aldo, Fiorentin Giacomo, De Petris Nello, Purga Antonio, Scomersi Andrea sa slomljenim srcem, ali s čvrstom voljom, odlučni da spasimo pod svaku cijenu gradski barjak kojeg je gradonačelnik dr. Stefano Nicolò  Petris, u ime svog stanovništva, povjerio nama, a u svrhu da izbjegnemo predvidljive i nepredvidljive neprijateljske geste sada i u budućnosti, jednoglasno odlučismo da barjak podijelimo među sobom, obvezujući se danas vlastitim životima, i našim unucima daleke sutrašnjosti, svatko ponaosob, da ga ponovo postavimo u Krku na dan ustanka i sastavimo ga u cjelinu, jednog Pobjedonosnog dana.

Si Spiritus pro nobis, quis contra nos?

Krk talijanski 2. siječnja 1921., 22 sata.

U mislima se obraćajući našem prvom mučeniku Pietru Marsiju, koji prije osam dana točno u ovaj čas pade žrtvom svoje plamteće ljubavi, davši i primivši časnu riječ, nastavljamo s rezanjem, dijelimo komadiće ždrijebom, te se potpisujemo slijepo vjerujući u našu nadu, u našu nesalomljivu vjeru. 

(...) Vezano na gore navedeno, a želeći isto tako biti ponosni čuvari i hrabri obnovitelji, gore navedeni ponosni dobrovoljci zarezuju još i u vlastito meso i čine privremeni poklon barjaku Krka, radosno pokroviteljstvo nad sudbonosnim brojem krvavih komada.

U ime dobrovoljaca

Fiorentin Aldo

komandant Gradske milicije

...

Na to im komandant ardita otpisuje, već poražen, pred napuštanjem grada Krka, odnoseći sa sobom gradsku zastavu: Zadaća koju je grad Krk povjerio mojim legionarima, bit će u potpunosti izvršena. Barjak sv. Marka vratit će se u Veneciju zato da se u mirnoći duždevog grada krilati lav pripremi na novi pobjedonosni let. Krk će bdjeti nad našim mrtvima, kao što ćemo mi bdjeti nad njegovim barjakom, i kada jednoga dana, koji nije daleko, budnica našeg buđenja zatrubi, naši mrtvi uskrsnut će iz vašeg malenog groblja i pozvat će nas na okup oko svetog simbola koji će se na čelu neke naše nove legije vratiti u Krk i posvetiti ga vječnim talijanstvom.

Može li se ova izložba smatrati svojevrsnom dopunom vaše knjige?

– Mislim da ne, premda sam medij, to jest veličina fotografija može utjecati na doživljaj. Naravno u knjizi su te fotografije mnogo manjeg formata, i time automatski manje impresivne. Izložba možda može biti neka vrsta mamca za čitanje knjige i produbljivanje saznanja o tematici.

Kako ste zadovoljni s reakcijama na knjigu?

– Za sada, nažalost, zbog epidemioloških mjera knjiga nije doživjela javno predstavljanje krčkoj publici. Dogovorena je promocija u Puntu, ali čekamo da se ukinu mjere, jer za očekivati je veliki interes publike. Volio bih naravno predstaviti knjigu i u gradu Krku. Mislim da bi bilo zanimljivo, i medijski atraktivno. Naime, tijekom sakupljanja građe snimio sam, doduše samo mobitelom, brojne kazivače koji su mi prepričavali obiteljsku predaju i svoja saznanja o talijanskoj okupaciji. Nekolicina tih kazivača, a među njima su i stanovnici Krka, nažalost više nije živa, ali ostavili su svoj trag u videu. Volio bih krčkoj publici, i novim generacijama, prikazati i ta svjedočanstva.

Nakon ove vaše pete po redu knjige s temom otoka Krka, koji je vaš sljedeći projekt?

– Upravo dovršavam monografiju Le strade di Veglia (Ulice grada Krka) u kojoj ću predstaviti brojne nikad viđene stare fotografije i razglednice grada Krka, obogaćene starim putopisima i novinskim člancima. Slijede dakle ponovo brojna iznenađenja iz zaboravljene krčke povijesti. Saznat ćemo kako se u gradu Krku proveo austro-ugarski car Franjo Josip, a kako njegov sin prijestolonasljednik Rudof sa suprugom, belgijskom princezom. Otkrit će se i drugi slavni posjetitelji čije su posjete potpuno pale u zaborav, a danas bi mogle biti zanimljive crtice i u turističkom smislu, jer Krk je posjetio i švedsko-norveški kralj Oskar, o čemu nema ni riječi u literaturi, a i neki drugi članovi austrijske carske obitelji, pa i meksički car Maksimilijan. Ali neće to biti samo monografija o ondašnjim celebritijima. Svoje će doživljaje ispričati i stari Krčani na starom talijanskom dijalektu (u prijevodu) i starom izumrlom veljotskom jeziku. Između ostalog, po prvi put ćemo iz prve ruke saznati o mističnim bićima Malićima, od kojih je jedan pouzdano živio na Kamplinu, gdje su ga svojim očima vidjeli, dok je drugi bio uočen u blizini gradskih zidina. Grintavi engleski putopisci žalit će se na crve u gradskoj gostionici. Neće manjkati niti opisa koje su u glavni grad Veneciju slali krčki providuri, od kojih su neki bili pravi majstori pretjeravanja, tvrdeći da izvori vode u gradu mogu napojiti sve vojske ovoga svijeta. Knjiga bazirana na starim fotografijama i razglednicama koje sam, istražujući, pronašao u arhivima i muzejima diljem Europe, ali i iz privatnih obiteljskih albuma. Svakako, dobra prigoda za razmišljanje o još jednoj izložbi u Decumanusu, u budućnosti.