U Malom Kartecu četvrtkom se pije kava, petkom slave rođendani i zasluženo uživa
U Domu za starije osobe Mali Kartec u Krku žive 154 osobe, a njih više od 700 čeka na mjesto. Uz smještaj i svakodnevnu skrb, na raspolaganju su im različite aktivnosti, od pjevanja i tjelovježbe do boćanja, kartanja i hortikulture.
Nedavno je završila berba maslina u domskom masliniku. Zajedno su ih, kao i svake godine, brali stanari doma i mladi volonteri u sklopu volonterskog projekta „72 sata bez kompromisa“.
U dva dana nabrali su 347 kilograma maslina, a uspješnu berbu proslavili su karaokama. Ovakva međugeneracijska druženja česta su u Malom Kartecu. Neizmjerno znače i mladima i onima starijima.

Primjerice, samo koji dan prije berbe, organiziran je projekt „Zajec u vašem gradu“ u kojem je, pod redateljskom palicom Karla Hubaka iz riječkog HNK-a, napravljena predstava u kojoj glume krčki srednjoškolci i korisnici doma. Uloge su ovom prilikom zamijenjene - mladi glume stare, stari glume mlade, a tema je puna intriga - prodaja obiteljske kuće u Vrbniku!


Svakog četvrtka organizira se domski kafić pa se uz šank pije kava i razgovara. Posljednji petak u mjesecu rezerviran je za zajedničku proslavu rođendana svih korisnika rođenih u tom mjesecu. „Obvezno bude i velika torta”, kaže ravnateljica Sara Kosić.
Dom surađuje s različitim udrugama i institucijama, a provodi i aktivnosti „Grupa dosjećanja”, usmjerena na prevenciju razvoja demencije.
Kako takva svakodnevica izgleda iz perspektive korisnika, što im je bilo važno pri dolasku i čime danas ispunjavaju vrijeme, ispričali su nam oni sami. Mnogi od njih u domu su pronašli mir i kako kažu, ponovno počeli uživati u životu.
„Otkad sam ovdje, ja sam druga osoba. Osjećam da sam psihički jača. Ja sam se tu preporodila”, iskreno će Marica Mavrinac (86) iza koje su teški obiteljski gubici. U Mali Kartec stigla je prije deset mjeseci, često ju posjećuje kći, a njezinom oporavku pridonijelo je i jedno novo prijateljstvo.
Dragicu Bačnar (89), Slovenku iz Opatije, upoznala je čim je stigla u dom. Već su prvog dana zajedno otišle na ručak i otad se redovito druže. „Kad vide mene, pitaju gdje je ona. Kada vide nju, pitaju gdje sam ja”, opisuje Dragica uz smijeh. Prije više od godinu dana dom je izabrala sama.
„Ja sam puno išla po tabletu, tražila. I ovaj je najbolji. Jedan sam odbila”, govori.

Tablet je i danas važan dio njezine svakodnevice. „Imam još jedan život s tabletom. Po noći gledam sve - putujem u Indiju, Australiju, pratim nogometaše, Haalanda”, nabraja Dragica. Danju vrijeme provodi s drugim korisnicima, voli ručni rad, a nakon dvadeset godina rada kao njegovateljica u Italiji i ovdje rado pomaže drugima. Posjećuje i jednu korisnicu u kolicima. Mnogo joj znači vidjeti da se netko razveselio njezinu dolasku. „Samo zamišljam da ću možda sutra ja biti dolje, a da će opet možda netko meni doći”, kaže nam.

Smatra da na prilagodbu životu u domu utječe i način na koji je osoba došla. „Mi koji smo došli u dom zato što smo htjeli, mi živimo na jedan način i zadovoljni smo”, objašnjava. Njezino je iskustvo da je onima koji dolazak nisu sami odabrali teže prihvatiti ovu veliku životnu promjenu.
Dragica je u Malom Kartecu ostvarila i jednu želju. „Htjela sam da još jednom zaplivam u moru. Ispunili su mi želju kad smo išli na kupanje na plažu Plav nedaleko Doma. Pomogla mi je fizioterapeutkinja”, objašnjava nam.
Neki su se na dolazak odlučili sami, drugi na poticaj obitelji ili zato što više nisu mogli živjeti bez pomoći. No, nitko od njih nije požalio što je došao. Ističu kao najveću prednost odnos zaposlenika prema korisnicima, dostupnost pomoći i društvo koje su ovdje pronašli.
Gospodin Ivan Čutul (65) u domu je sedam mjeseci. Zadovoljan je svime. "Sam sam bio doma. Ne mogu funkcionirati sam pa su me tu dali. Ne mogu na noge. Meni je sve dobro. Imam svoj mir. Imam sve što mi treba", kaže gospodin Čutul.

S njim se slaže i gospodin Ranko Vortić (70) iz Omišlja, koji u Malom Kartecu živi dvije godine. „Dojmovi o domu su impresivni. Svatko dobije ono što mu treba i koliko mu treba”, kaže, nabrajajući pomoć koju pružaju njegovateljice, medicinske sestre, liječnici, tehnička služba i kuhinja. Posebno ističe da u Dom dolaze i liječnici specijalisti.

Primjećuje koliko su zaposlenici opterećeni, ali kaže da se njihov trud vidi u svakodnevnoj skrbi. Dodaje i da ravnateljica nerijetko dolazi izvan radnog vremena, a pohvaljuje i brigu o osobama s demencijom, s kojima zaposlenici više puta dnevno šeću i provode vrijeme.
Svoje vrijeme rado ispunjava druženjem i igrom. „Imamo boćalište, imamo pikado, društvene igre, kartanje, imam i motorić s kojim odem do centra grada. Svatko nađe nešto za sebe”, govori Vortić, dodajući da sve ovisi o vlastitom izboru: „Kako sebi organiziraš dan, tako ti bude“.

Svaka osoba ima svoje navike i potrebe
Ravnateljica Sara Kosić objašnjava kako je primarno upoznati osobu koja dolazi u dom i uvažiti način na koji je dotad živjela. "Svaka osoba koja živi u Domu svijet je za sebe”, objašnjava nam. Važno joj je da korisnici dobiju individualan pristup, a njihove obitelji podršku. Profesionalnost i ljudskost pritom smatra jednako važnima.
Potrebe i želje korisnika ponekad se mijenjaju tijekom boravka. Ravnateljica primjećuje da mnogi dolaze sa željom da budu sami u sobi, a nakon što upoznaju druge korisnike požele društvo. Jedan od najvećih izazova ostaje pronalazak zaposlenika, posebice medicinskih sestara i tehničara, a među prioritetima su zapošljavanje i kontinuirano obrazovanje tima.
Želja joj je privući i mlađe zaposlenike koji će se odlučiti za rad u području skrbi za starije osobe. "Trebamo tražiti dobre ljude koji će postati dobri profesionalci”, ističe Kosić. "Starije osobe veliki su učitelji životnih mudrosti i privilegija je biti blizu njih. Skrb o starijima uvijek nas vraća nama samima jer je to pogled u budućnost za svakoga od nas", zaključuje.

Koliki je interes za dom, pokazuje lista čekanja s više od 700 prijavljenih osoba. Prema riječima ravnateljice, na mjesto se čeka dulji period, a posebice je duga lista za stacionarni smještaj za koji se čeka godinama.
Posao ustanove uključuje i prepoznavanje potreba starijih osoba koje žive izvan doma.
Mali Kartec zato, uz smještaj, osigurava dostavu obroka za više od 80 obitelji na području otoka Krka. Ta je usluga važna i zato što starijim osobama pruža socijalni kontakt, ponekad možda i jedini. U sklopu ustanove djeluje i posudionica ortopedskih pomagala s oko 40 korisnika.
„Osjećala sam se kao da sam došla u svoju obitelj“
Jelena Mrzljak (92) dobro pamti svoj dolazak u dom 1. rujna 2021. godine. Zbog gubitka vida brinulo ju je kako će se snaći među nepoznatim ljudima. „Bojala sam se malo, ne poznam nikoga, ne vidim”, prisjeća se ova umirovljena učiteljica iz Punta.
Prije dolaska pokušavala je pronaći osobu koja bi s njom boravila i pomagala joj 24 sata dnevno, no takvu pomoć nije uspjela osigurati.

U domu ju je iznenadio doček. Već je pri prvom dolasku osjetila da je prihvaćena, a kada su je zaposlenice pozdravile riječima „O, Jelena, vi ste stigli!”, rasplakala se.
„Zaista nisam očekivala tu jednu dobrodošlicu. Od prvog dana osjećala sam se kao da sam došla u neku familiju. Suze su potekle kada su me oslovili imenom”, govori.
Jelena ne može prepoznati lica, ali vidi boje odjeće. Zbog toga joj puno znači kada joj se ljudi pri susretu jave i obrate imenom. Posebno joj je drago što sobu dijeli s Nevenkom Trope (81).
"Ona mi je i mama i sestra. Iako sam ja starija od nje 11 godina, ona je meni super”, kaže Jelena, dok je Nevenka sluša i bez dvojbe zaključuje: „Otkad sam u domu, konačno uživam u životu!”.
Tekst: Marijana Markelić
FOTO: Marijana Markelić i Ana Berković

















