Kad boje pjevaju, izložba Ivana Fanuka

Fanukov slikarski opus izuzetno je bogat, međutim širokoj publici je nedovoljno znan, jer ovaj samozatajni umjetnik malo izlaže (do sada niti na deset samostalnih izložbi), radije se godinama okrećući sebi i intimnom razgovoru sa svojom umjetnošću. Zato mnogo ne mari za javne nastupe, osim kad su mu osobno važni i dragi - zbog bliskih mu ljudi, prostora, ambijenata, ili mjesta u kojima izlaže. A upravo mu je sve to važno kod ove izložbe u Krku, jer Krk je njegov rodni grad, uz kojega ga veže niz uspomena i živih sjećanja iz najranijeg djetinjstva. Osim toga, Krk ga cijeli život inspirira - i uvijek ispunjava emocijama. 

Neosporno je da cjelokupno stvaralaštvo Ivana Fanuka odavno traži jedan sveobuhvatan, ozbiljan retrospektivni prikaz, koji bi istinski cjelovito predstavio njegov umjetnički rad, sa zadiranjem ne samo u dominantno slikarstvo, nego i u sve ono mnoštvo likovnih disciplina u koje je dosad zavirio, kao i u vještine koje je svladao. Ali za tu njegovu svestranost zna tek mali broj znanaca i znalaca. Što se Fanukova slikarstva tiče, treba reći da, premda nije potpuno nepoznato, ono nije do danas ni dovoljno precizno sagledano unutar cjelokupne hrvatske moderne umjetnosti, niti adekvatno smješteno u neki svoj zasluženi prostor i vrijeme. 

Izložba u Krku obimom se, dakako, ne može ubrojiti u velike studijske projekte, ali u kategoriji male retrospektive svojom koncepcijom može zauzeti značajno mjesto na listi onih manjih, tematski važnih pristupa Fanukovu opusu. Važnih u ovom slučaju iz nekoliko razloga. Prvo zbog samog autora, jer on se tom izložbom nakon više od pet desetljeća prvi put samostalno predstavlja svome rodnome gradu, što onu njegovu karakterističnu emotivnu vezanost s motivom, koja se osjeća u tom slikarstvu, sad direktno utapa u prostor i podneblje njegovih korijena. Zatim zbog grada Krka, jer je predstavljanje Fanukova stvaralaštva (sad već u nekim autorovim obljetničkim godinama - na pragu osamdesete godine života i više od pet desetljeća javnog umjetničkog djelovanja) prilika za odavanje priznanja jednom značajnom i višestruko talentiranom umjetniku - slikaru poteklom iz ovoga grada. Najposlije, izložba je važna i za sve one koji se bave, ili će se jednom baviti stvaralaštvom Ivana Fanuka, jer će ona biti mali, ali dragocjeni kamenčić koji će pripomoći u slaganju mozaika ne samo kad će se  popunjavati cjelokupna slika stvaralaštva ovoga umjetnika, nego isto tako kad će se njegovim stvaralaštvom adekvatno dopuniti poglavlje hrvatskog kolorističkog pejzažnog slikarstva u lirsko-intimističkoj dionici.  Zbog svih ovih razloga izložba u Krku  je koncipirana kao sažetak s tematskom okosnicom. Sažetak jednog plodnog 50. godišnjeg umjetničkog djelovanja, u čijem središtu inspiracije su krčki motivi. Motivi koji su inače obilježili Fanukovo cjelokupno slikarstvo, a koji svojom jedanput magičnom, a drugi put ekspresivnom bojom plijene i zaustavljaju pogled, sjaje, zvone i pjevaju, uvijek pred nama razvijajući cijelu lepezu likovnih senzacija. Karakteristika ovoga slikarstva je da se tu stalno množe isti, znani motivi u nekoj novoj varijanti: čudesno komponirani prizori zaseoka, lučica i ulovljenih riba, te krčkih polja i gromača, a iznad svega vizure dvaju gradova koji za autora imaju posebnu važnost - Omišlja i Krka. Uz to, tu je i niz naizgled usputnih (a ustvari vrlo dorađenih i pomno cizeliranih) likovnih zabilješki: starih kuća, malih uličica, vijugavih staza, čempresa i crkvica, percipiranih svaki puta na drukčiji način. Slika Fanuko te motive otvorenom i zvučnom paletom boja, koje funkcioniraju u skladnim međusobnim suglasjima, ponajčešće se spajajući s formom, ali nekad brzajući i nekim svojim putevima, jogunasto izmičući prepoznatljivosti i tad pjevajući svoju solo-dionicu. 

Fanukova boja odzvanja njegovim slikarstvom poput glazbe i već je mnoge asocirala na pjev koji se budi pod magičnim dodirom njegova kista. Asocirala je na pjesmu koju pjevaju svi ti pejzaži i vedute, mrtve prirode i portreti, u tonalitetu koji im određuje svjetlo - u duru ili molu. Dionice u duru uvijek su rasvijetljene podnevnim, žarkim suncem, pa su snažne, dinamične i pune energije, a one u molu (često te iste, prebačene u drugi tonalitet) ohlađene su noćnom tminom i mjesečevim bljedilom, pa su snovite i tajanstvene. I u jednom i u drugom slučaju autor pokazuje veliko iskustvo likovnoga gledanja, a zatim maštovitoga vizualnog (pre)priča(va)nja iste priče u mnogo varijanti. Omogućeno mu je to profinjenim uočavanjem promjena svjetlosti i osvijetljenja u različita doba dana ili u različita godišnja doba. Odnosno, bilježenjem promjena emotivnih stanja i raspoloženja. Autorova imaginacija tako tu razvija specifično i za njega karakteristično bogatstvo istosti, pri čemu dolazi do izražaja Fanukovo jedinstveno viđenje prirode kao ljepote - istodobno vječne, poznate i predvidljive, ali i promjenjive, titrave i čini se u svakoj svojoj pojavnosti drukčije i neponovljive. [Višnja Slavica Gabout]