Priređeno predavanje o Dragutinu Antunu Parčiću kao leksikografu i tvorcu posljednjeg hrvatskog glagoljskog misala

U Malenoj gradskoj vijećnici, 22. listopada 2023. godine, suradnja Foto kluba Krk i Društva prijatelja glagoljice iz Zagreba krčkoj javnosti donijela je predavanje na temu Dragutin Antun Parčić (1832. - 1902.) kao leksikograf i tvorac posljednjeg hrvatskog glagoljskog misala, s time da su predavači bili prof. dr. Darko Žubrinić i Mirna Lipovac, predsjednik i tajnica spomenutog udruženja.

U prvom dijelu predavanja, Darko Žubrinić kazivao je o ostavštini svestranog franjevca trećoredca, Dragutina Antuna Parčića po pitanju jezikoslovlja i leksikografije. U razdoblju od 1851. godine pa do konca života Parčić je publicirao više različitih izdanja talijansko-hrvatskog i hrvatsko-talijanskog rječnika (s nazivima Riečnik ilirsko-talianski, Rječnik slovinsko-talijanski, Rječnik hrvatsko-talijanski i Rječnik talijansko-slovinski), usklađenih s načelima zagrebačke škole. Napisao je i zapaženu gramatiku hrvatskog jezika na talijanskom Grammatica della lingua slava (illirica) objavljenu najprije u Zadru 1873., a potom, i pet godina kasnije. U francuskom prijevodu (Grammaire de la langue serbo-croate) tiskana je u Parizu 1877. i 1904., a uz to priredio je i objavio Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje glagoljice, i to 1894. godine. Nakon Parčićeve smrti u rukopisuju se: Mučenikoslovlje franjevačkog Reda, zatim Grammatica palaeoslavico-latina i Rječnik latinsko-glagoljski. Nedovršeni su, također, ostali: Glagoljski brevijar, Psalterij i Lekcionar.

U drugom dijelu, Mirna Lipovac nazočne je upoznala s Parčićevim naporima tijekom punih 25 godina na pripremi i izdavanju posljednjeg tiskanog hrvatsko-glagoljskog misala službenog naziva Rimski misal slavenskim jezikom (Missale Romanum Slavonico idiomate). Misal je doživio tri izdanja na glagoljici i jedno izdanje koje je najvećim dijelom preslovljeno na latinicu. Radi se o misalima na hrvatskostaroslavenskom jeziku čime je prekinuta dominacija starijih tiskanih istočnoslaveniziranih misala i povratak na čisti hrvatski crkvenoslavenski jezik (tj. na hrvatsku redakciju crkvenoslvenskog jezika). Prvo izdanje Misala, iz 1893. godine, ove godine obilježava svoju 130. godišnjicu.

Podsjetimo, Dragutin Antun Parčić, znameniti hrvatski glagoljaš, leksikograf, jezikoslovac i svjetlopisac - fotograf, rođen je u Vrbniku, 26. svibnja 1832. godine. Nižu samostansku gimnaziju franjevaca trećoredaca glagoljaša polazio je u Glavotoku, kao i novicijat 1851. U razdoblju od 1843. - 1851. pohađao je javnu talijansku gimnaziju u Zadru. Godine 1851. upisuje studij bogoslovije na središnjem nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu Zmajević  u Zadru. Između 1855.i 1857. boravi u raznim samostanima svoje provincije: u Prvić Luci, na Galevcu (Školjiću) kod Preka, u Zadru, Krku i Glavotoku. Već se 1859. godine bavio svjetlopisom. Njegova najstarija sačuvana i datirana fotografija snimljena je godine 1859. u Prvić Luci. U razdoblju od 1860. - 1864. boravio je na otočiću Galevcu (Školjiću) pored Preka na Ugljanu, gdje je imenovan poglavarom tamošnjeg Samostana franjevaca trećoredaca glagoljaša. Tu je osnovao i svoj fotografski atelijer i laboratorij. U samostanskoj bogoslovnoj školi bio je profesor, a u to se vrijeme, također, bavio kartografijom i botanikom. U Samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša u Glavotoku na otoku Krku osnovao je Serafinsku tiskaru, za koju je sam lijevao glagoljička slova i tiskao razne brošure glagoljicom i latinicom. U zlatotisku je 1875. objavio vlastiti prijevod prvog pjevanja Danteovog Pakla. Tijekom nekoliko prethodnih stoljeća, točnije, od 17. do početka 19., za hrvatske su glagoljaše njihovi brevijari, misne knjige i ostali priručnici bili tiskani staroslavenskim jezikom, ali ne hrvatske, već ukrajinske redakcije. Budući da je posljednji glagoljaški misal (Karamanov misal) bio tiskan još 1747. (a od tog je vremena proteklo više od stotinu  godina), nastojao je pokrenuti tiskanje novog glagoljaškog misala, ali na staroslavenskom jeziku hrvatske redakcije. Kako franjevačka zajednica nije bila u mogućnosti poduprijeti njegova pregnuća, odlučio je prijeći iz samostanskog reda u svjetovno svećenstvo. Potporom biskupa Josipa Jurja Strossmayera postao je kanonikom Zavoda sv. Jeronima u Rimu, gdje je boravio do kraja života.