Poetika svakodnevice, izložba Petra Đakulovića

03.02.2013.

Vratimo se na trenutak vremenu kada su nebrojene segmente popularne kulture, odosno više ili manje slikopisnu svakodnevicu, početkom druge polovice prošlog stoljeća bilježili neki od velikana još jednom revitilizirane figurativne likovnosti.

Bio je to agresivan početak anti-ikonoklazma koji će uskoro trijumfirati u svojoj socrealističkoj, a ujedno i hiperrealističkoj maniri: prvi uzdižući ljevičarske ideale, a drugi jasno demonstrirajući snagu kapitala, kasnije njezinu otužnu neodrživost. Đakulovićeve figuracije, ako se prelista takva postmodernistička slikarska tradicija, postaju posve razumljive, jer u njegovu slučaju izdvojili smo, Gombrichovim riječnikom sugerirano, shemu. Naime, prepoznavanje i stvaranje, kako nas ovaj poznati antihistoricist uči, nisu isto, a da bismo nešto uopće mogli stvoriti, u odnosu na prepoznati, moramo posjedovati razrađen sustav dogovorenih konceptualnih znakova. Ako tako posložimo stvari, postaje nam jasno da bogatu paletu svojih shema Đakulović crpi iz evoluiranog popartističkog nasljeđa dajući još jednom priznanje onom svakodnevnom, sveprisutnom, hiperrealnom. No svakodnevnica je bitno izmijenila svoje konture ukoliko se i one u međuvremenu nisu posve rasule. Jasnoća i slatka banalnost tako su ustuknule pred naletom fantastičnog (jer fantastično postaje realnije od samog realnog) kako bi se što vjernije ocrtalo opće urušavanje. Međutim, ono što i nadalje ostaje isto, ili barem slično, nedvojebeno je smisao za humor/ironiju, i to uglavnom kao reakcija na sveprisutan apsurd. No, to nije čitava geneza. 
U Đakulovićevim slikama, osim one popularne nazire se upliv još jedne poznate tradicije. One nadrealističke. Odnos popularnog, realnog i hiperrealnog, te nadrealnog više je nego specifičan, a kao takav snažno eksploatiran. Predstavljanje nadrealnog iz hiperrealističke perspektive ili hiperrealističkog iz perspektive nadrealnog danas je čest model. Elegično-uznemirujući motivi iz uradaka Shirin Neshat, oživaljavanje subkultura iz poznatog Ballardovog romana, torture-porn hororci, found-footage manira, Barneyeve instalacije, te Helnweinova ili LaChapelleova fotografija, jasno govore tome u prilog. Đakulovićeva platna na tom su tragu. S jedne strane možebitne dnevničke ilustracije, portreti grada, kontemplacija, hiperrealizam, ikone i ikoničnost, a s druge neobičnost na putu k suludosti, fantastičnost, pomaknuta dekadentnost, pa čak i zbunjujuća nedorečenost. Ovdje se radi o oslikanoj stvarnosti koja to nije, ali i fantaziji koja to nije. Jednom riječju fantazmogoriji u kojoj sve biva i moguće, i nemoguće. Dekonstrukcija per se. Jer njezin karakter leži u uspoređivanju suprotnosti i konačnoj demonstraciji kako one ne postoje - nikad nisu. Upravo ovdje nazire se bit svakodnevice uhvaćene u Đakulovićevim slikama (njezina poetika i njezina etika). Ona, promatrana kroz Derridinu prizimu, ujedno je hiperrealna i fantastična, pozitivna i negativna, jednostavna i pretenciozna. Ukratko, postmodernistička? [Igor Gržetić]