Izumrla naselja i napuštene građevine otoka Krka, rukopis upućen otočanima

Povodom nedavnog izlaska knjige Izumrla naselja i napuštene građevine otoka Krka, razgovarali smo s njezinim autorom Alanom Žicom - Teklinom koji se i u ovome rukopisu, na jedinstven način, nastavlja baviti aspektima krčke povijesti, narodne predaje i arhitekture. Financijsku podršku ovome izdavačkom projektu dao je i Grad Krk.

Knjiga se tek pojavila u prodaji, kako ste zadovoljni reakcijom čitalačke publike?

– Prezadovoljan sam, javljaju mi se svih strana, vidim da se dobro prodaje i u Rijeci, Zagrebu, dakle ne samo stanovnici Krka nego i iseljenici na kopnu, pa i naši vikendaši. Naklada, koja i nije bila mala, 800 primjeraka, već je sasvim pri kraju, a prošlo je samo mjesec dana otkako se knjiga pojavila na tržištu. Zadnji primjerci prvog izdanja još se mogu nabaviti u prodavaonicama Trgovina Krk. Već pripremam drugo izdanje, s još većim brojem stranica.

Sve vaše knjige bave se nekim od aspekata krčke povijesti, narodne predaje i arhitekture. Ni ova nije iznimka?

– Publika mojih knjiga Punat - puntarski kod i Otok Krk konačno otkriven su prije svega turisti (i same knjige su četverojezične), a Tako su govorili Dalmatinci i Boduli je knjiga o izumiranju veljotskog jezika, dakle povijesna tema. U ovoj novoj knjizi obraćam se ponajviše Krčanima. Onima koji ovdje žive, od rođenja, ili koji dolaze godinama. Prikazujem im dio otoka na kome nikada nisu bili, i o kome nikada nisu ništa ni čuli. Napuštena naselja, odakle su potekli njihovi djedovi, danas više nikome ništa ne znače: Kambun, Vela Ponikva, Beli, Kaslir... ponekad manje od pet minuta pješke od ceste kojom prolazimo svakoga dana. A opet, potpuno skriveni, zarasli u vegetaciju, mahovinu, raspadajuća pozornica koju su glumci odavno napustili, ali čije su priče spašene ovom knjigom.

Kazivanja, kako su mi pričali najstariji Krčani, objavljena su na dijalektu (s prijevodom na hrvatski) što knjizi daje posebnu draž. Također sama tema je nešto novo u Hrvatskoj, jer nitko dosad nije objavio knjigu o izumrlim naseljima nekog područja. Dodao sam i druge ostatke poput napuštenih svjetionika, guvna, lokvi, bunara u brdima... U prvi plan postavio sam legende, narodnu predaju, članke iz starih novina. Ako o nekom naselju nije bilo takve priče, bez obzira na njegovu atraktivnost i fotogeničnost, nije bilo uvršteno u knjigu.  

Knjiga o Krku koju su stvarali Krčani?

– Tako je, u ekipi su bili i najstariji Krčani, zadnja generacija koja je još u mladosti živjela tradicionalnim životom, bez elektrike, interneta, mobitela i automobila. Oni su prenijeli svoja sjećanja na tadašnji život, na poljske radove, i ono što su kao djeca slušali od svojih djedova: legende o prohujalim vremenima, životu prije njih. Preljubi, ubojstva, ljenčarenje, tanac na guvnu, zaljubljivanje, svećenici koji zapadaju u smiješne situacije jer ne razumiju dijalekt... Skrivanje u pećinama, brodolomi, svađe s Rumunjima doseljenim na Krk, borbe s Grcima, općinska korupcija u doba Austro-ugarske, pržionica zatvorenika u podrumu "Polače", bratoubilački sukob Dobrinjaca i Dubašljana zbog bogate djevojke, zlatna groznica na Susu kraj Punta i puntarsko blago u bečkom muzeju, ukratko sve dobro i loše što se dogodilo u naseljima kojih više nema.

Moram posebno naglasiti i seriju odličnih fotografa, amaterskih i profesionalnih, koji odradili izvrstan posao. Jedini uvjet je bio da ili žive na Krku (poput načelnika krčke policije, Dejana Hriljca) ili su na neki drugi način povezani s našim otokom, poput profesionalnog ruskog fotografa Dmitrija Larina, koji dobar dio godine provodi u svojoj kući u Vrbniku. Zbog specifične situacije, jer vegetacija je dosta puta ometala fotografski kadar, ima i fotografija s dronom, za što je zaslužan profesionalni fotograf Luka Tabako iz Klimna i Krčanin Miroslav Svetec. Kroz najgušće šume probijala se i profesionalna fotografkinja Karolina Krasniqi, vikend-Omišljanka, te fotograf riječkog kazališta, puntarski zet Dražen Šokčević, vikend-Puntar.

Kod nas je mnogo toga povezano s turizmom. Smatrate li da knjiga ima turistički potencijal?

– Sama knjiga nema turistički potencijal, već i zbog toga što nije prevedena na strane jezike. Tema knjige itekako može biti zanimljiva i turistima, znamo da je outdoor turizam jako u trendu. Hoće li naša izumrla naselja ikada postati dodatak krčkoj turističkoj ponudi, ovisi o tome hoće li to prepoznati naši turistički djelatnici. U knjizi se svakako pruža mogućnost da najprije mi sami upoznamo što još kod nas na Krku imamo, a da nije plaža, more, sunce i najpoznatije atrakcije poput Biserujke, Fulfinuma, Kamplina... Ipak, ovo je knjiga za nas i o nama. Ali i turisti se pojavljuju u njoj: objavio sam neke nikad dosada prevedene putopise iz prošlih stoljeća. Zanimljivo što su sve kod nas doživjeli stranci i kako su nas opisivali. Bilo je tu svakakvih situacija; gubila im se prtljaga na konjskoj zaprezi, vlasnici prenoćišta smještali su ih u krevete pune buha te im preskupo naplatili večeru, a neki se zbog overbookinga nisu uspjeli ukrcati na parobrod. Jedan Francuz, ne znajući da postoji cesta, probijao se kroz šikaru do nečega što mu se učinilo kao kuće drevnog grada Korintije (kraj Baške), da bi, kad je s mukom stigao na vrh brda, vidio da to nisu kuće nego nadgrobne ploče bašćanskog groblja.  

I što je sljedeće?

– Dogovaram se s dvije turističke zajednice za javno predstavljanje knjige u dva krčka izumrla naselja. Svakako ću morati pričekati da iz tiskare stigne drugo izdanje, a bit će potrebno i malo raskrčiti puteljke do samih naselja. Bit će to zaista originalno predstavljanje knjige; u ambijentu u kome to nitko do sada nije napravio, u izumrlim naseljima koja će tako oživjeti bar na jedan dan!