Biskup koji je otjerao lihvare i doveo parobrode na Krk

Otočni Novi list, 12. svibnja 2013.

 

Naslov nove knjige dr. Antona Bozanića, povjesničara i svećenika Krčke biskupije Biskup Antun Mahnić - čovjek nepokolebljive vjere, jasnih vizija i smjelih djela doista sažima njezin sadržaj.

Knjiga je objavljena nedugo nakon što je za biskupa Mahnića u Krčkoj biskupiji pokrenut proces za proglašenje blaženim i zasigurno će svojim sadržajima, kao i iscrpnom bibliografijom, biti od pomoći u pokrenutoj kauzi. Naravno, knjiga će biti zanimljiva svima koji se zanimaju za markantnu osobu ovog biskupa i javnog djelatnika, podrijetlom Slovenca, koji je Krčku biskupiju vodio u teško i turbulentno vrijeme od 1897. do 1920. godine te koje zanima život Crkve, kao i društveni i politički život njegova vremena. 

Mahnić je živio od 1850. do 1920. godine, a podrijetlom je bio iz slovenskoga goričkog kraja. Svoju svećeničku službu obavljao u Gorici kao sjemenišni odgojitelj, profesor na teologiji, teološki pisac, publicist i javni djelatnik kod Slovenaca, da bi zatim - biskupskim imenovanjem - promijenio mjesto boravka, došao u Hrvatsku i, upravljajući 23 godine Krčkom biskupijom, razvijao obilato i raznoliko djelovanje u hrvatskom narodu, sumira dr. Bozanić, poručujući da je namjera knjige bila Mahnića osvijetliti što cjelovitije jer to dosadašnja povijest nije činila - kao osobu snažne duhovnosti, jasnih vizija te velikih i konkretnih djela na planu Crkve i društva. U knjizi apostrofira četiri glavna područja Mahnićeva rada u Krčkoj biskupiji: afirmaciju staroslavenskog bogoslužja, odgoj pastoralnog klera te razne oblike pastorala za potrebe vjernika i socijalni rad. Mahnićevo djelovanje na širem društvenom planu sažima u nekoliko točaka: pokretanje i organiziranje Hrvatskog katoličkog pokreta, rad na širem istarskom području, prosvjetno-izdavačka djelatnost i obrana narodnih prava. Bozanić se Mahnićem bavio već u svojoj doktorskoj disertaciji, što je zahtijevalo i analizu opsežne publicistike Mahnićevog vremena, od npr. Supilovog Novog lista i Škrivanićevih Riječkih novina do brojnih drugih hrvatskih i slovenskih listova. 

    

Glagoljaški test

 

Mahnić je bio i plodan publicist, napisao je tisuće stranica, ali ne knjiga nego članaka, i objavljivao ih u raznim listovima. Bavio se raznim temama, a članci su mu uvijek bili zanimljivi i doživljavali odjek. Zapravo, upoznajući Mahnića putem publicistike, upoznavao sam i to vrijeme, drugu polovicu 19. stoljeća i prva dva desetljeća 20. stoljeća. 

Kad je dolazio na Krk za biskupa, bilo je jako zaoštreno pitanje glagoljice i upotrebe staroslavenskog liturgijskog jezika, jer u to vrijeme se to držalo nacionalnom vrijednošću. Prije njegova dolaska u Krku je kapitularni vikar bio dr. Franjo Volarić, strastveni branitelj staroslavenskog i glagoljice, i očekivalo se da bi on mogao biti sljedeći krčki biskup. No došao je Mahnić koji do tada uopće nije poznavao tu problematiku, i javnost je jako zanimalo kako će se novi biskup postaviti prema tom osjetljivom pitanju. Kad je ređen u Gorici, došla je i delegacija krčkog biskupa i donijeli su mu na dar staroslavenski misal, što je bila zanimljiva poruka. A kad je Mahnić preuzeo biskupsku službu, za generalnog vikara uzeo je tog Franju Volarića jer je znao da, ako se želi suživjeti s biskupijom, mora proučiti pitanje glagoljice. I u tom istraživanju došao je do zaključka da je glagoljica potpuno zakonita te ne samo da je ozakonio upotrebu staroslavenskog jezika, nego je 1902. u Krku ustanovio Staroslavensku akademiju, instituciju koja će proučavati i promovirati glagoljicu, a čiji je današnji sljednik Staroslavenski institut u Zagrebu. Tako je Mahnić postao promicatelj glagoljske kulture, a u narodu je stekao povjerenje i ugled. Za njega to nije bilo lako pitanje zbog jakih osporavanja, jer je bila jaka talijanska iridenta. 

    

Kreditne zadruge

 

Na društvenom planu, uz ostalo, istaknut je Mahnićev socijalni rad. 

U vrijeme njegovog dolaska na Krk poljoprivreda je bila na vrlo niskom stupnju, a većina stanovništva bila je u velikom siromaštvu i dugovima. Došao je iz Gorice gdje se već razvijalo zadrugarstvo, posebno kreditne zadruge ili posojilnice, i zauzeo se da se na Krku razvije mreža zadrugarstva, a posebno kreditnih zadruga koje bi seljake pomogle izvući iz lihvarskih dugova. Naime, lihva je tada bila jako prisutna i ugrožavala je egzistenciju mnogih ljudi. Ondašnja inteligencija su bili učitelji i svećenici, i Mahnić je svoje svećenike obvezao da u tom smislu poduče ljude i pomognu otvaranje kreditnih zadruga. Već 1899. bila je otvorena masa tih posojilnica po Krku, Cresu, Lošinju. Rezulat tih kreditnih zadruga, posuđivanja novaca uz neograničeno jamstvo, bio je nestanak lihve u roku od nekoliko godina. Mahnić je potaknuo otvaranje i drugog oblika zadrugarstva, tzv. konzumnih magazina, koji su nabavljali ono što je ljudima u poljoprivredi trebalo, alate i sadnice. Otvarali su se i ogledni vinogradi kako bi se ljude učilo kako će obrezivati, uzgajati lozu. Sve je to bilo popraćeno i publicistikom te su prve novine osnovane na Krku bile Pučki prijatelj, prosvjetno-poučni list utemeljen 1899. Svećenici i pokoji seoski učitelj u cijelom tom sustavu radili su besplatno. 

 

Bodulsko parobrodarsko društvo

 

Početkom prošlog stoljeća u Rijeci je postojalo parobrodarsko društvo Ungaro-kroata koje sa svojim nepovoljnim tarifama nije išlo u prilog ovdašnjem stanovništvu. Zato biskup Mahnić 1906. u Puntu osniva parobrodarsko društvo Austro-kroata, koje je djelovalo tako što je sa sva svoja tri broda bilo na pomoći ovdašnjim ljudima, vozeći proizvode s otoka po razumnim, prihvatljivim cijenama. Dakle, Mahnićevo socijalno djelovanje bilo je vrlo dobro organizirano na različitim područjima koja su ovdašnjim ljudima značila život. 

    

Katolički pokret

 

Je li Mahnić prvo lice Hrvatskog katoličkog pokreta?

On je njegov pokretač i osnivač. Dolaskom na Krk počeo je proučavati stanje u biskupiji na svim planovima, ali i opće kulturne prilike u Hrvatskoj. U skladu s nastojanjima onog vremena, posebno se posvetio mladim ljudima. Tako je s nukleusom katoličkog pokreta počeo na bečkom sveučilištu gdje su studirali i neki mladi iz Hrvatske, a od Beča se to nastavilo razvijati u Zagrebu, gdje su ti mladi počeli izdavati svoj list Luč. Na planu Hrvatske pokrenuo je Hrvatsku stražu, filozofsko-literarni list koji pokušava proučavati tokove toga vremena pod kršćanskim vidom. S jedne strane, kroz reviju Hrvatska straža analizira javne prilike u Hrvatskoj, a kao dobar operativac počinje organizirati Katolički pokret. Uz sve to, Mahnić se zauzeo i u prosvjeti, npr. da se u Pazinu osnuje konvikt za polaznike prve hrvatske gimnazije u Istri. Tako je točno prije 100 godina, njegovom inicijativom i sredstvima Zaklade biskupa Feretića, počela gradnja toga konvikta, zgrade koja je kasnije postala sjemenište, a sada je Pazinski kolegij. Treba reći da je ukupno njegovo djelovanje na području Istre vrlo značajno. 

    

Rimski zatočenik

 

Mahnić je bio hrabar čovjek u teškom vremenu.

Mahnić se suživio s biskupijom u koju je došao za biskupa. To se vidi i na pitanju glagoljice i na socijalnom planu, ali i na duhovnom i pastoralnom planu radio je to isto. I sam snažne duhovnosti, bilo mu je stalo da svećenici izrastu u jake duhovne osobe koje će biti otvorene svijetu i odgovarati na potrebe vremena na primjeren način. Uza sve ostalo, važno je njegovo publicističko djelovanje, očito i u osnivanju vlastite tiskare u Krku. Vrlo je značajna njegova obrana nacionalnih prava, posebice koncem Prvog svjetskog rata, kad je došlo do talijanske okupacije. Tad se, između ostalog, bori za hrvatski jezik u školama na cresko-lošinjskom području. Njegova obrana narodnih prava pribavila mu je 11-mjesečno zatočeništvo u Rimu, i to zatočeništvo je približilo čas njegove smrti. Umro je 1920. godine u Zagrebu, a kako su na Krku tada bili talijanski arditi, nije mogao biti ovdje sahranjen. Njegovo tijelo je tek 2002. preneseno na Krk i pokopano u Krčkoj katedrali.

 

Dugotrajan postupak beatifikacije 

    

Postupak za proglašenje biskupa Mahnića blaženim je dug i još je u početnoj fazi, a pokrenut je zato što je Mahnić bio izvanredno duhovna osoba, osoba vjere, ali i osoba koja je brinula za ljude i za opće dobro. Imao je i vizije i djela, imao je smisla za kapilarni rad za narod, i bio je operativac. Uspio je objediniti snažnu duhovnost i konkretno djelovanje. Rimskoj kongregaciji je sve to predočeno i provjerivši sve te navode, Kongregacija je dala dozvolu da se s procesom počne na biskupijskoj razini. [Mirjana Grce]