Nove generacije čuvari tradicije: Mladi boduli opet se okreću sopelama i domaćem kantu

novilist.hr, 12. srpnja 2017.

 

Prva subota u srpnju već je tradicionalno vrijeme okupljanja svih krčkih sopaca i pjevača pučkih pjesama. U sjedištu Udruge sopaca otoka Krka u Pinezićima, smještenom u ugostiteljskom objektu znakovita imena - Sopele, toga se dana već skoro cijela tri desetljeća održava Susret sopaca i folklora otoka Krka - natjecateljska manifestacija koja je davno izrasla u jedno od najvažnijih događanja te vrste.

Osim brojnih mladih sopaca, kantura i kanturica sa svih strana Bodulije, nju ne propuštaju ni brojni ljubitelji sopnje i kanta po domaću. Okupljanje mladih snaga iz svih krčkih foklornih i kulturno-umjetničkih društava prava je prigoda da se na jednom mjestu vidi i čuje sve što su tijekom jedne godine u radu s mladima postigli brojni otočni njegovatelji i promicatelji pučkih običaja i cjelokupnog kulturnog naslijeđa otoka. Nove generacije sopaca, kantura i tancura, iz godine u godinu, stasaju u svim krčkim mjestima, a prigoda da bolje međusobno upoznaju i ogledaju idealan je način daljnjeg populariziranja i promicanja rada lokalnih kulturno-umjetničkih i folklornih udruga, kaže Ivan Pavačić, jedan od osnivača Udruge sopaca i njen dugogodišnji, sad ipak bivši tajnik.

Iskonski zvuci sopela i domaćeg kanta, ljubav prema domaćem kraju i običajima, koju su na Krku stoljećima stari prenosili na mlade, pokazalo se to i u ovoj prilici, i danas u to malo mjesto u susjedstvu grada Krka privlače velik broj otočana koji i dalje drže do očuvanja tradicijske kulture svog otoka. Vidno uspješan rad s mladima u školama sopnje i pučkog pjevanja koje već niz godina djeluju diljem otoka Krka, osim na 29. Susretu sopaca, mogao se osjetiti i na nedavno održanom Festivalu folklora otoka Krka u Dobrinju, na kojem je sudjelovalo više od šest stotina otočana.

 

Stara garda ispunila cilj

 

Udruga sopaca otoka Krka čije je sjedište u Pinezićima djeluje od 1988. godine, prenosi nam Pavačić. Tad se nas petnaestak istinskih zaljubljenika u kanat i sopele, stjecajem okolnosti, okupilo upravo u obiteljskoj kući, odnosno konobi Ivana Kosića Kosara (u kojoj je i danas sjedište Udruge) gdje smo odlučili pokrenuti svojevrsne škole sopnje i kanta. Od tad, već skoro trideset godina, članovi Udruge rade na očuvanju domaćih tradicijskih vrijednosti. To se osobito očituje u odličnoj, višegodišnjoj suradnji s brojnim krčkim kulturnim društvima s kojima, u slozi i zajedništvu, predstavnici sopačkog udruženja ustrajno rade na glazbenoj »obuci« novih generacija sopaca i kantura kojih, na sreću, ne manjka.

Ta terenska suradnja začeta je u Dobrinju i Dubašnici, a poslije se proširila diljem otoka Krka, objašnjava Pavačić. Iskusni sopci i kanturi tako, gotovo svakodnevno, uče mlade sopnji i domaćem kantu po starinsku, pridonoseći na taj način jednom od najvećih ostvarenja naših aktivnosti - tome da tradicijska glazba na Krku i danas živi. Nakon što sam u čak četiri uzastopna mandata u udruzi bio tajnik, nedavno sam tu dužnost prepustio mlađem kolegi, kao što sam i neke od svojih brojnih učenika, darovitih mladih sopaca i kanturica, počeo »prepuštati« mlađim kolegama - bivšim učenicima, sad i samima u ulozi promicatelja folklorne baštine našeg otoka. Već samom mogućnošću prenošenja palice novim učiteljima sopnje i kanta, Pavačić je više no zadovoljan jer shvaća da je time zapravo ispunjen najvažniji cilj njegova, ali i cjeloživotnog angažmana brojnih drugih pripadnika stare garde njegovatelja krčkih tradicijskih vrijednosti.

 

Suživot s rockom

 

Iduće godine, kad budemo obilježavali 30. obljetnicu, mislim da ćemo moći podvući crtu pod jedno iznimno plodonosno razdoblje našeg djelovanja i biti zadovoljni spoznajom o ostvarenom cilju postavljenom davne 1988., kad smo uvidjeli da je kucnuo posljednji čas da nešto napravimo kako bismo očuvali našu glazbenu baštinu, naglašava Pavačić. Naime, u vrijeme osnutka udruge, svima je bilo jasno da će se, ne učini li se ništa, bogata tradicija otočnog kanta i sopnje zatrti. Danas, pokazuju to ovi susreti, tome više nije tako i vjerojatno smo jedno od područja na kojem je njegovanje našeg melosa, kako u pjesmi, tako i u sviranju sopela, najzastupljenije i najraširenije, zaključuje Pavačić. [Mladen Trinajstić]