Stalno crtam i slikam, to mi je kao hrana

Otočni Novi list, 14. rujna 2014.

 

Kad je sredinom lipnja u Maloj vijećnici grada Krka predstavljena monografija slikara Mihovila Depopea, ovaj 88-godišnjak postao je prvi slikar otoka Krka čiji je rad ovjekovječen knjigom.

Zasluženo, jer iako je umjetnički život Mihovila Depopea imao neuobičajenu putanju, on je - slikajući od najranijeg života do danas - ostvario opus dostojan poštovanja, o čemu povjesničarka umjetnosti Višnja Slavica Gabout piše: Duboko srođeno s rodnim podnebljem i otokom Krkom, Depopeovo slikarstvo prirodno je vezano uz lokalnu pejzažno-urbanu priču. Ali istodobno uvijek zaintrigirano i čistim kolorističkim senzacijama...

Crtam i slikam svaki dan. To mi je kao hrana, kaže Mihovil Depope, kojeg smo posjetili u Krku, gdje živi sa suprugom Lucijom u roditeljskoj kućici, okruženoj vrtom. Bračni par koji se iz Rijeke povukao na otok nakon umirovljenja, tvrdi da kako - skromno živeći - imaju sve što im treba: Gospođa Lucija se bavi kućom i vrtom, a slikar Mihovil - svojim platnima i papirima za crtanje. Mala kuća u kojoj žive puna je njegovih radova - uokvirenih i onih na ormaru - a za proljetnih i ljetnih mjeseci koriste i šupu koju su podijelili na dva prostora - jedan za atelje, a drugi je ostava za plodove iz vrta. 

Ne treba mi puno prostora, zadovoljan sam s ovim što imam, a sretan sam što je moj rad primijećen - monografija je kruna umjetničkog stvaranja svakog slikara, pa se zahvaljujem svima koji su pridonijeli ovoj lijepoj knjizi - autorici Višnji Slavici Gabout, dizajneru i uredniku Branku Leniću i fotografu Iztoku Žoržu, ali i Gradu Krku i Turističkoj zajednici grada Krka, koji su odlučili financirati ovo izdanje. 

    

Crteži sapunom

 

Mihovil Depope rođen je u Skrpčićima u ribarskoj obitelji. Otac je bio ribar, a Mihovil je - kao najstariji od tri sina - od ranih godina imao obavezu pomagati majci. Najčešće je to značilo prigledati ručak - promiješati fažol koji se kuhao na štednjaku - ali i brinuti o mlađoj braći, izvesti ovce na pašu. Kad bi majka otišla u polje, ja bih sjeo do prozora i crtao sapunom po staklu. Prozor je bio moj stalni izvor inspiracije - ono s druge strane stakla mijenjalo se kroz mjesece u godini, a ja sam imao permanentni poriv da to zabilježim. Možda zato i danas rado slikam prozore... 

Dar za crtanje primijetio je i moj učitelj u osnovnoj školi, koji je predložio da izučim zanat pismoslikara, ali za to je trebalo ići u Zagreb, odakle je stigao odgovor: Učenik mora imati 16 godina! U međuvremenu je izbio rat, na Krk su došli Talijani i od toga nije bilo ništa. Ostao sam doma! Kad je završio Drugi svjetski rat, bilo je već vrijeme za vojsku! Tamo su mi, nakon 3,5 godina vojnog roka, predložili doškolovanje za saobraćajnog milicionera - najprije sam išao u školu na Sušaku, a potom u Đakovu i Zagrebu. Činilo mi se da je sve bolje od čuvanja ovaca, što me čekalo ako se vratim u Skrpčiće, kaže. 

U vojsci je Mihovil Depope proveo šest godina, a potom dobio posao u Poreču. Radio sam kao saobraćajac, ali me želja za crtanjem nije napustila. Kad sam vidio unutrašnjost porečke Bazilike, toliko me oduševila ljepotom da sam počeo često odlaziti tamo, što nije bilo dobro primljeno - ipak sam ja bio državni zaposlenik. Po kazni sam premješten u Kastav! 

    

Vanda Ekl

 

Tu je nastupio preokret u mom životu: Upoznao sam krug ljudi koji su se zanimali za moje slikarstvo  u Kastvu je radio brat danas slavnog kipara Džamonje i on mi je sugerirao da upišem tečaj slikarstva u Rijeci. Imao sam obitelj, posao, ali sam pohađao večernju školu i tečaj slikanja kod prof. Jakova Smokvine. Ništa mi nije bilo teško, želio sam učiti, a prvu izložbu - u Domu sindikata Franjo Belulović - imao sam 1960. godine. Izlagao sam crteže i akvarele, koji su postali moja dugogodišnja opsesija. 

Izložbu u Domu sindikata trebalo je čuvati - kad sam ja bio u službi, to je radila moja supruga. Rekla mi je da je moje slike vrlo pažljivo razgledavala jedna žena, vraćala se više puta nekim crtežima i akvarelima. Bila je to Vanda Ekl. A moj rad zapazio je i slikar Vladimir Udatny. Ali i Romolo Venucci! Učio sam od svih slikara koji su tada bili aktivni, radili smo u ateljeu koji je bio na vrhu Pomorskog i povijesnog muzeja, a modeli su nam bili grčki kipovi i biste, skulpture konja… 

Počeo sam izlagati na raznim izložbama, a uz posao sam pohađao i srednju Upravnu školu, a onda sam na nagovor prijatelja iz likovnih krugova - upisao Pedagošku akademiju. Rekli su mi da - što se slikanja tiče - tamo neću naučiti ništa više od onoga što već znam, ali meni je taj studij proširio horizonte - učio sam pedagoške predmete, povijest, obogatio znanje iz opće kulture, slušao psihologiju, što mi je sve bilo jako zanimljivo, ali i korisno. Kad sam 1971. diplomirao, dobio sam posao u školi Kozala kao nastavnik likovnog odgoja. No budući da sam kao policajac imao beneficirani radni staž, vrlo rano mi se ukazala prilika da odem u mirovinu. Iskoristio sam je, jer sam želio slikati. Mogao sam raditi svakodnevno, koliko god hoću - bez obaveze odlaska na posao, što sam priželjkivao sve godine do tada. 

    

Akvarel

 

Akvarelno slikarstvo bilo je moja ljubav - na prvi pogled. Zanimala me i tehnika ulja na platnu, ali nikad nisam imao prostor u kojem bih mogao slikati uljem. Stol je bio centar svega što se događalo u našem domu - tu su djeca učila, tu se jelo, peglalo, tu sam i slikao! A uljene su boje bile skupe! Kao i akrilne kojima sam želio raditi. Pokušavao sam napraviti svoje boje od žumanjca i pigmenata, ali to nije bilo baš tako jednostavno. Zato sam se držao akvarela. Prije dvanaest, trinaest godina počeo sam slobodnije slikati, više koristiti boje - prešao sam na akrilne boje i počeo slikati apstrakciju. S akrilnim je bojama lakše raditi, možete stavljati boju na boju, prekriti ako želite nešto popraviti, dok s akvarelom nema popravka. 

Strast prema slikanju drži me i dalje, bez da uopće razmišljam o prodaji slika. Nikad me to nije zanimalo, mada sam na jednoj davnoj izložbi u Klagenfurtu prodao dosta radova. Ali ja nisam trgovac, svoje radove uglavnom nikome nisam ni pokazivao. Zato mi je dragocjena monografija koju sam dobio, a moram reći da sam i zadovoljan kako me gospođa Višnja Slavica Gabout predstavila, i kao čovjeka, i kao slikara! Poklonio sam monografiju turističkim zajednicama mjesta u kojima sam izlagao - bilo im je drago, kao i meni. U ovim godinama se čovjek više raduje događajima u životu nego dok je bio mlad! Sretan sam što me ništa ne boli, što mogu raditi svaki dan, poći u dućan po namirnice i svake večeri prošetati s Marikom! 

    

Ljetni atelje

 

Marika je naša mačka, nadovezuje se supruga, Lucija Depope. Jako je vezana uz Mihovila, svake ga večeri čeka za šetnju do ribarskog mula, a kad je kiša - spava na ormaru u našoj spavaćoj sobi! Bračni par Depope odveo nas je i do šupe, gdje smo vidjeli drvene letvice na koje slikar nateže platna, ali i brojne slike koje su nastale ovdje, ovoga ljeta: On tu ima svoj mir, dok nije prehladno - tu može slikati koliko želi, nikome ne smeta, iako mi nikad nije smetalo što radi u kuhinji. Mi smo obični, strpljivi i nezahtjevni ljudi, ne izlazimo i ne putujemo, ni u dućan ne idemo svakoga dana, navečer gledamo televiziju, a Mihovil ima i kompjutor, pa se malo i time bavi, kaže gospođa Lucija. 

Pohađao sam tečaj za rad na kompjutoru, ali sam baš u to vrijeme pripremao dvije izložbe, tako da sam neke satove obuke morao propustiti i to mi stalno fali, kaže Mihovil Depope, napominjući: No, ono što je meni važno - to znam. Volim fotografirati - imam mali digitalni Canon fotoaparat i najvažnije mi je što znam prenijeti fotografije na kompjutor! Facebook još nisam svladao, ali to je za mlade. Njima su danas otvorene sve mogućnosti, a oni se žale da nemaju posla! Ja ih volim slušati, kažu da se danas može i slikati putem kompjutorskog programa, ali to meni ne treba. Imam papira koji sam kupio prije 50 godina, a i boje više nisu skupe. Uživam u radu i miru kojim sam okružen. I veselim se što ste došli! Novi list je svakodnevno štivo u našem domu, pratimo što se događa u čitavoj regiji i baš sam sretan što ćete pisati o meni u Otočnom prilogu!

 

Braća Depope 

    

U obitelji Depope, prije mene, nije bilo slikara, a ja sam crtanjem zarazio i svog mlađeg brata Antona Depopea (1933.-1990.). Kao dijete, uvijek me pitao kako ovo, kako ono? A talent je pokazivao i prije škole. On je dobio stipendiju i završio srednju Školu za primijenjenu umjetnost u Splitu, odjel kiparstva, a potom i Akademiju u Ljubljani 1962. godine. 

Dok je bio u vojsci, pitala me za njega direktorica Osnovne škole Nikola Tesla u Rijeci. Rekao sam mu da ga traže, tako da je ubrzo dobio posao nastavnika likovnog odjela u toj školi, koja je, pak, djelovala i kao vježbaonica za studente Pedagoške akademije, pa je tamo radio kao mentor studentima likovnog odgoja. Uskoro je postao vanjski suradnik Pedagoške akademije, a od 1975. predavač slikarstva  na Katedri za likovne umjetnosti Pedagoške akademije u Rijeci, gdje je 1987. promoviran u zvanje  izvanrednog profesora, a dvije godine kasnije i za predstojnika Odjela. 

    

Neobičan životni put 

    

Mihovil Depope rođen je 05. veljače 1926. u Skrpčićima u ribarskoj obitelji. Još kao dijete volio je crtati, no život ga je nosio drugim tokom. Nakon Drugog svjetskog rata, u vojsci je proveo šest godina, gdje mu je predloženo doškolovanje za prometnog policajca. Dobio je posao u Poreču kao saobraćajac, ali ga želja za crtanjem nije napuštala. Toliko ga je očarala unutrašnjost porečke Bazilike, da je počeo često odlaziti tamo, što nije bilo dobro primljeno u državnoj službi. Po kazni je premješten u Kastav - i tu je nastupio preokret u njegovom životu. Upoznao je krug ljudi koji su se zanimali za njegovo slikarstvo - i tu je krenuo u ozbiljne slikarske vode te u međuvremenu završio Pedagošku akademiju. [Svjetlana Hribar, Silvano Ježina]