Predstavljena u knjigu pretočena memoarska sjećanja Vladimira Bobinca

U Velikoj gradskoj vijećnici, u zajedničkoj organizaciji Grada Krka i Naklade Pavičić, 20. lipnja 2017. godine, pred punim auditorijem, predstavljena je knjiga Informbiroovac - Uspomene iz Titova Alcatraza, izašle iz pera generacijama otočana dobro znanog profesora - Vladimira Bobinca (Zagreb, 1923. - Krk, 2014.).

Nakon pozdravnog govora povjerenog gradonačelniku Dariju Vasiliću, o rukopisu su redom kazivali: pisac i nakladnik, ujedno i urednik knjige Josip Pavičić, zatim povjesničar dr. sc. Zlatko Hasanbegović, a naposljetku i autorov sin Tugomir Bobinac.

Izuzetna mi je čast, uvodi Vasilić, što smo danas dobili priliku da prisustvujemo predstavljanju knjige profesora Vladimira Bobinca, prepune dojmljivih i istinitih doživljaja vezanih uz njegov boravak na Golom otoku. Međutim, mi njegovi učenici, najrađe ga se sjećamo kao vrlo drage i pristupačne osobe koja je sa svima mogla pronaći zajednički jezik, kao izvrsnog pedagoga, a ponajviše kao stanovnika grada Krka koji je na ovdašnji život ostavio zaista dubok trag. Kao što i sama knjiga prenosi, profesor Bobinac je, nažalost, u svome životu doživio tešku traumu, obzirom da je 1951., kao student zagrebačkog Filozofskog fakulteta, priveden te bez suđenja i ikakvih razumnih argumenata odveden na Goli otok. Upravo to iskustvo, kako je znao kazati, na njegovoj je duši ostavilo mnoge tragove i rane, no osamostaljenjem Republike Hrvatske, koristeći se najrazličitijim kanalima, odlučio je progovoriti upravo o toj svojoj patnji i istini Golog otoka, zaključuje Vasilić.

Za prosječno neupućenog mlađeg hrvatskog građanina, nastavlja Pavičić, informbiroovac prije zvuči kao pojam iz Ratova zvijezda, nego kao pojam iz bliske hrvatske povijesti. On se danas uglavnom ne razumije, a kontekst u kojem je nastao i dalje se tretira onako kako se tretirao u Jugoslaviji, kao tabu. No, povremeno se dogodi pokoji ispad, kao što je, primjerice, bilo objavljivanje knjige Tito na Golom otoku, ali šutnja je ipak ostala sve što naše vrijeme o tom mračnom mjestu hrvatske, odnosno jugoslavenske povijesti ima za reći. Šuti se unatoč tome što je Rezolucija Informbiroa iz lipnja 1948. godine (kojom je Titova komunistička partija, a s njom i država kojom je vladala, istjerana iz prosovjetskog komunističkog bloka sa Staljinom na čelu) bila uvod u masovan, bestijalan obračun Brozova režima s desecima tisuća svojih do jučer najvjernijih čuvara koji su preko noći otpisani i kao članovi partije, i kao građani, i kao ljudi, zatim bačeni u okove, a mnogi i usmrćeni. Dakle, informbiroovac, tumači Pavičić, kao stvarni ili potvoreni pristaša Rezolucije Informacionog biroa komunističkih partija, SSSR-a i Staljina, a protivnik Josipa Broza Tita, iz naslova ove knjige jest sam njezin autor Vladimir Bobinac, čovjek koji je 1949., kao student povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nakon što ga je političkoj policiji prijavio prijatelj iz djetinjstva, izbačen s fakulteta i osuđen na dvogodišnju robiju, tj. na socijalni rad (kako se teška robija službeno nazivala), i to na Golom otoku. Optužili su ga da je informbiroovac ili ibeovac, a da nikad točno nije saznao zašto je stradao. Na golootočkoj robiji, navodi Pavičić, mučen je dvije i pol godine, tjeran, kao i svi drugi, da revidira svoje pogrešne stavove te da i sam, kao i svi drugi, postane mučitelj nerevidiranih logoraša. Dugo je prkosio, ali se najzad, kao i svi ostali, slomio i prihvatio batinu za premlaćivanje bande nerevidiranih. Pokajnicima ili revidiranima život u logoru bio je nešto podnošljiviji nego onima koji će to tek postati, no svim zatočenicima, bez obzira na status, bilo je strašno. Morila ih je žeđ, glad, iscrpljivale boleštine, mučeni su teškim, uglavnom besmislenim radom, ponižavani su i tretirani otprilike kao logorska gamad, no sve je to bio lakši dio tamošnjeg života. Najteže im je ipak padalo sudjelovanje u okrutnom, neljudskom procesu preodgoja drugih logoraša, u njihovom ponižavanju i svakovrsnom mučenju. Kada je autor ove memoarske knjige pušten iz logora, imao je 46 kilograma i traumu od 46 tona o kojoj je šutio 40 godina, ističe Pavačić. A kad je početkom devedesetih progovorio, nije zašutio sve do smrti. Uz ostalo, samoinicijativno je s Krka, kao volonter, bez konkretnije pomoći društva, organizirao svojevrsnu turističku gerilu, tj. izlete na Goli otok, u kojima je sudjelovao i kao stručni vodič koji barata činjenicama i kao svjedok pun masnica na tijelu i duši stečenih u tom zloglasnom Titovu Alcatrazu. Dio je Bobinčeva govora o Golom otoku i knjiga Informbiroovac, napisana u povodu šezdesete, naravno prešućene, obljetnice osnivanja tamošnjeg logora, u kojem je do njegova ukidanja, 1988., robijalo oko 30.000 zatočenika, od kojih oko 4.000 iz njega nikad nije izašlo, zaključuje Pavičić.

Za povjesničara istraživača, priznaje Hasanbegović, prvorazredni je izazov susresti se tri stvari: relevantnim dokumentom - povijesnim izvorom, dobrim historiografskim djelom i autentičnom memoaristikom koja dodatno produbljuje njegov uvid u povijest kroz zbilju nekog vremena. Bobinčeva memoaristika bez ikakve je sumnje upravo te vrste. Nepretenciozna je, ne objašnjava veliku političko-ideološku pozadinu informbiroovskog rascjepa te iz njega proizašlog ljudskog stradanja, već biva usredotočena na osobno logoraško iskustvo, vrlo životno opisujući zatočeničku stvarnost. Tko je zapravo Vladimir Bobinac? Čovjek koji ni godinama, ni životnim iskustvom, ni partijskim stažom, ni ratnim iskustvom, ni društvenim ili političkim položajem, nije pripadao onom zatočeničkom krugu istaknutih komunista, boljševičkih sankilota te Titovih sudrugova i suboraca koji su preko noći označeni neprijateljima partije i države za koju su dotad bili spremni podnijeti (i podnosili su) najveće žrtve. Bobinac je, dakle, zagrebački mladić, sveučilištarac, ljevičar, uhićenik iz razdoblja Nezavisne Države Hrvatske, i sam blizak idealima i vrijednostima sustava u ime kojeg je završio na Golom otoku. Dodatna vrijednost Bobinčeva sjećanja, nastavlja Hasanbegović, leži u neopterečenošću velikim objašnjenjima političke pozadine ili naknadnom pameću kojom u pravilu obiluje svaka memoaristika, a više se čita kao kafkijanski dramski komad o sudbini nemoćnog pojedinca suočenog s državnim represivnim Molohom, te je kao takav razumljiv i blizak svakom čitatelju. Ova se knjiga pojavila u trenutku kada je u hrvatskoj historiografiji interes za čitav informbiroovski kompleks zapravo zamro, međutim složena pozadina informbiroovskog rascjepa uključujući i represiju koja ga je pratila ni na koji način nije predmet Bobinčeva memoarskog sjećanja. Bobinac je profesor povijesti, no što je mislio o toj velikoj povijesnoj pozadini i kako je na nju gledao kao zrela osoba za čitatelje ostaje nepoznanica, što predstavlja vrlinu ovog rukopisa. Jer ono nije ni političko, ni povjesničarsko štivo već svevremenska i nepretenciozna bilješka o ljudskom posrnuću koju bi svako uvođenje političko-povijesnih pojašnjenja zapravo potpuno zasjenilo, zaključuje Hasanbegović.