Promocija knjige Tako je govorio Burbur, Alana Žica-Teklina

Veljotski jezik, potekao iz vulgarnog latinskog, izumro je u gradu Krku dvaput. Prvi put fizički, smrću zadnjeg govornika Antonija Udine Burbura - 1898. godine, a drugi put potonućem te krčke priče u zaborav. I dok smo je mi zaboravljali, drugi autori, diljem svijeta, aktualizirali su je u mnogim umjetničkim formama o kojima dosad nismo znali baš ništa.

Knjiga Tako je govorio Burbur, autora Alana Žica-Teklina, objavljena u nakladi Centra za kulturu Grada Krka, otkriva svijet buntovnog španjolskog slikara nadrealista čije djelo Čovjek koji je govorio veljotski, kao čin otpora fašističkom režimu, krasi najvažniji španjolski muzej Kraljice Sofije u Madridu. Nadalje nas vodi do galicijskog pjesnika Igora Lugrisa koji piše pjesmu Artefacto Burbur, naknadno uglazbljenu. A potom i do romanopisca Xandru Fernandeza kojem je scenarij za nagrađeni roman Princ Derviš dao upravo otok Krk, i Antonio Udina Burbur. U tom romanu radnja se događa u prašnjavim krčkim dolinama, gdje zavjerenička skupina terorista izrađuje bombu koja ubija Burbura. U romanu Profesor veljotskog pisac Manuel Veiga predstavlja glavnog junaka koji, progonjen, putuje vlakom u namjeri da sakrije dvije prastare zabranjene knjige pisane na veljotskom. Za petama mu je tajna služba koja je upala u njegovo računalo i ozvučila mu stan, a sve zbog tog jezika kojeg treba uništiti. Kratkim predstavljanjem spomenutih djela, Alan Žic-Teklin svoj fokus iz umjetnosti i fikcije pomiče na stvarnost i povijest. Ova uzbudljiva knjiga koja se lako čita, objašnjava nastanak i propast veljotskog jezika, istinitu priču razotkrivenu u crkvenim matičnim knjigama, ali i narodnoj predaji. U pozadini, skriven, otkriva se jedan pravi mali znanstveni triler. Renomirani lingvist Matteo Bartoli prešutjet će važne podatke i namjerno krivo prevoditi. U misiji što ju je sebi zadao, on ne otkriva samo veljotski jezik već gradi i buduću karijeru, uklanjajući s puta one istine koje se ne uklapaju u njegov svjetonazor. Njegov problem nije samo istina, postoji još jedan: stariji kolega, koji se istom temom bavio prije njega, a kojeg treba proglasiti nesposobnim, i to svim raspoloživim sredstvima. Knjiga tako otkriva malene prevare koje slavu znače, i kao kroz san, vodi nevjerojatnim, a ipak stvarnim, svijetom Antonija Udine Burbura. Pred razjarenim bikovima na krčkim ulicama odigrava se malo poznata krčka korida. Krk je time vratio lopticu Španjolskoj, jer možda je istina da su baš Španjolci otkrili veljotski jezik, ali otkrili smo i mi njima, da je postojala i drugačija korida, ova naša, o kojoj oni ne znaju ništa. I mnogo godina nakon zadnje koride, kad bikova više ne bude, u jednom krčkom selu ljudi će zadržati jedinstven običaj, kakvog nema nigdje na svijetu: običaj masovne i nekažnjive tučnjave na dogovoreni dan. Nazvan po krčkoj koridi - Toro.  

Dok priča svoj život, Burbur ujedno opisuje i grad Krk svojeg vremena, običaje, pjesme i legende koje još nismo čuli. Ali nije Burbur jedini kazivač. Nastupaju i obični ljudi, koji su zapamtili narodnu predaju i koji nas vraćaju tisuću godina unazad na prve susrete krčkih Rimljana i novoprispjelih Hrvata. Povezujući, poput detektiva, fragmente sjećanja, knjiga objašnjava zašto je u tom suživotu jedan jezik preživio do današnjih dana a drugi, veljotski, u potpunosti nestao. Pritom, postavljajući znakovito pitanje, ovog puta s krčkom čakavštinom u glavnoj ulozi: jesu li sada i Krčani, čakavci, došli na red da izgube svoj dijalekt?

Knjiga Tako je govorio Burbur literarni je spomenik gradu Krku, i jednoj krčkoj, ne samo lingvističkoj, priči kakvu nismo očekivali. Sasvim na kraju, odgovara i na jedno intrigantno pitanje: izumiru li i knjige, a ne samo jezici? Hoće li današnje generacije pročitati više statusa na Facebooku nego knjiga? U promišljanu o sudbini njenog veličanstva Knjige, autor povlači još neviđen potez: knjigu kao medij, nije samo tiskao, poput svih drugih. U svakoj od tisuću primjeraka nalazi se, osim autorovog potpisa, i jedna rukom pisana rečenica na veljotskom jeziku. Tim, vlastoručnim, potezom, odao je počast ne samo jednom izumrlom jeziku, već i svim onim kroničarima veljotskog jezika koji su svoja djela pisali rukom, mnogo prije nego li su se knjige uopće tiskale. Sintetizirajući prošlost, sadašnjost i budućnost knjige, namijenio je svim čitateljima i jedno posebno, virtualno, mjesto na (neizbježnom?) Facebooku, mjesto za izmjenu ideja, gdje će ovo djelo nastaviti živjeti. Zato priča o veljotskom jeziku ne završava čitanjem zadnje stranice knjige. Upravo suprotno, priča tada tek počinje, a autor postaje bilo koji čitatelj s profilom na toj društvenoj mreži, voljom za pisanjem i ljubavlju prema vlastitom dijalektu. Dobrodošli 21. srpnja 2017. godine u 21.00 sat na krčku Scenu Zidine (Trg krčkih glagoljaša), na promociju knjige koja se dugo čekala!