Svečanim programom obilježen Dan pogibije Zrinskog i Frankopana; program pratio i markiz dr. Gordio Frangipane, nasljednik furlanske loze Frankopana

Dan 30. travanj obilježava se kao Dan pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana koji su postali svojevrsnim simbolom slobode i pravde. Riječ je o spomendanu kojeg prati geslo Navik on živi ki zgine pošteno, inače stih iz pjesme Pozvanje na vojsku, Frana Krste Frankopana.

Tragična sudbina dvojice velikaša hrvatskog podrijetla koji su nakon propasti protuhabsburške urote bili pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu, 30. travnja 1671. godine, poslužila je u stvaranju nacionalnog mita o mučenicima koji su svoj život dali za narod, slobodu i neovisnost nacije.

Cjelodnevnim programom pod nazivom U gradu Krku, gradu tvojih predaka (…navik živjeli kroz umjetnost i glazbu...) tako je, 30. travnja 2024. godine, u organizaciji Centra za kulturu Grada Krka, obilježen Dan pogibije Zrinskog i Frankopana, i to dvjema projekcijama dokumentarnog filma Prijenos kostiju Zrinskog i Frankopana (1919.) koji je, nakon prošlogodišnje prilagodbe za potrebe emitiranja, sada po prvi put predstavljen javnosti, nakon čega je uslijedila misa za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana u Krčkoj katedrali te koncert Fantasia poetica u obližnjoj crkvi sv. Kvirina.

Predstavljanje dokumentarnog filma Prijenos kostiju Zrinskog i Frankopana

Dokumentarnim filmom Prijenos kostiju Zrinskog i Frankopana tako je, u organizaciji Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja, zabilježena svečana povorka kojom su, 30. travnja 1919. godine, na sam dan pogibije, uz nazočnost oko sto tisuća ljudi, posmrtni ostaci dvojice hrvatskih velikana (iz Bečkog Novog Mjesta) preneseni u kriptu zagrebačke katedrale sv. Stjepana. Riječ je o crno-bijelom filmu, produkcijske kuće Jugoslavija K.D. Zagreb, pronađenom u Filmskom arhivu Jugoslavenske kinoteke u Beogradu od koje su, nakon što je filmska vrpca uređena, a film digitaliziran i nanovo montiran, prošle godine otkupljena prava za njegovo emitiranje. Film kojeg je snimio naš prvi profesionalni filmski snimatelj Osječanin Josip Halla ovom je prigodom po prvi put prikazan u Hrvatskoj.

Tijekom jutarnje projekcije u Velikoj gradskoj vijećnici - Kinu Krk film je najprije prikazan dijelu vicematuranata Srednje škola Hrvatski kralj Zvonimir vođenih ravnateljicom prof. Gordijom Marijan, dok je popodnevna, svečana projekcija bila otvorena za svu zainteresiranu javnost. O samom filmu, kao i povijesnom kontekstu prve polovice 20. stoljeća pritom su kazivali prof. dr. sc. Mislav Grgić, veliki meštar Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja, Franjo Velčić, generalni vikar Biskupije Krk, s time da je riječi opravdano izostalog dr. sc. Daniela Rafaelića, povjesničara filma, prenijela Maja Parentić, ravnateljica Centra za kulturu Grada Krka. Svim okupljenima na početku je pozdrav uputio Darijo Vasilić, krčki gradonačelnik, a skup je moderirala dr. sc. Tea Perinčić. Program je pratio i markiz dr. Gordio Frangipane, nasljednik furlanske loze Frankopana, zajedno sa suprugom i sinom.

– Prvi profesionalni filmski snimatelj u nas, Osječanin Josip Halla, istakao je Rafaelić, snimatelj prvih nijemih domaćih igranih i dokumentarnih filmova s velikom međunarodnom reputacijom, angažiran je kako bi zabilježio iznimno važan društveno-politički događaj koji se zbio zadnjeg dana travnja 1919. godine. Na putu od Bečkog Novog Mjesta do Zagreba, Halla je svojom filmskom kamerom revno bilježio ekshumaciju, sve protokolarne svečanosti, govore, putovanje vlakom, doček u Zagrebu te procesiju do Zagrebačke katedrale posmrtnih ostataka velikaša koji su kao urotnici protiv habsburške krune pogubljeni 1671. godine. Hallina kamera zauvijek nam je sačuvala ovaj jedinstveni događaj koji je, kao film, proizvela Jugoslavija film d.d. Distributer Bosna film, kao domaća podružnica austrijskog Sascha filma, angažirala je Hallu da u stilu filmskog žurnala, po kojima je Halla bio poznat diljem Europe nakon što je u Balkanskim ratovima snimio opsadu Skadra i Taraboša, snimi događaj od prvorazredne kulturne važnosti. U vrijeme nastanka Hallin se film smatrao dugometražnim pa je time izazivao i veliku pažnju. Jasno, Hallina je kamera imala i konkurenciju. Druga domaća producentska tvrtka, Croatia film, također je snimila dokumentarni film naziva Prijenos kostiju Zrinskoga i Frankopana u domovinu. Ovaj se film prikazivao u zagrebački kinima već 03., 04. i 05 svibnja 1919. Ono po čemu se, pak, razlikovao od Hallinog jest da je prikazivao sami vrhunac svečanosti - prijenos od zagrebačkog Glavnog kolodvora do Katedrale. Hallin je, pak, film prikazao jedinstvene kadrove prijenosa snimljene ne samo po Zagrebu, nego i na austrijskom groblju te na svim stanicama tijekom puta. Film tako prikazuje dolazak uzvanika na groblje te govor gradonačelnika Bečkog Novog Mjesta. Utemeljitelj Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja Velimir Deželić, zatim, pokazuje veleposlaniku Kraljevine SHS u Beču mač kojim su smaknuti Petar Zrinski i Frank Krsto Frankopan. Lijes s posmrtnim ostacima stavlja se u kočiju, koja ga odvozi do kolodvora. Ukrcava se lijes zatim u vlak, a čehoslovačka delegacija drži počasnu stražu. Vlak kreće na put i prva je svečanost snimljena u Špilju. Slijedi Pesnica pa dolazak u Maribor. Tu je snimljen general Rudolf Maister-Vojanov, kako poziva jugoslavenske časnike u borbu protiv talijanske okupacije hrvatskih krajeva. Ovo je, inače, desetljećima bio jedini poznati fragment Hallinog filma te je pogrešno smatran zasebnom storijom filmskog žurnala. Uz počasne plotune vlak napušta Maribor i pristiže u Celje, a zatim i u Brestanicu. Na svim stanicama vlak dočekuju ljudi u narodnim nošnjama, crkveni prelati, vojska i građani. Slijede Videm u Općini Krško i Brežice. Dolazak u Zagreb, a zatim i procesija do Katedrale središnji je dio filma. Pred kolodvorom se lijes iznosi iz vlaka i postavlja na katafalk. Velimir Deželić predaje, nakon toga, zagrebačkom gradonačelniku Stjepanu Srkulju lijes s posmrtnim ostacima Zrinskog i Frankopana. Slijedi mimohod zagrebačkih društava. Lijes je, nakon što je pohranjen u zgradi JAZU, izložen pred zgradom. Nadlijeću avioni i kreće mimohod pred lijesom. Napokon je i lijes krenuo na put. Nose ga u povorci koju predvodi izaslanik regenta Aleksandra Karađorđevića, vojvoda Živojin Mišić. Slijede Jugoslaveni iz okupiranih krajeva, koji nose table s imenima gradova koje je okupirala talijanska vojska: Rijeka, Sušak, Trst, Zadar, Pula, Rab, Biograd, Knin, Korčula, Hvar, Pag, Opatija, Lošinj, Vis, Cres i Krk. Marširaju češki predstavnici te predstavnici korporacija. Na Trgu bana Jelačića nastavlja se mimohod i film tu završava. Kadrovi ukopa u Katedrali nisu sačuvani a, prema sačuvanom plakatu Croatijinog Prijenosa, i u Katedrali se snimalo. Hallin film izvrsno prikazuje društvene i političke okolnosti tek nekoliko mjeseci nakon što se raspala Austrougarska carevina i stvorena je Država, a zatim i Kraljevina SHS. Ipak, duh raspadnutog bečkog dvora, novog beogradskog i onog nikad dosanjanog, Zrinsko-Frankopanskog, itekako lebdi nad filmom, zaključio je Rafaelić.

– Prijenos i ukop posmrtnih ostataka dogodio se na dan i mjesec pogibije Petra Zrinskog i Frana Krsta Frankopana 1919. godine, u prijelomnim danima nastanka nove države Južnih Slavena, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon raspada Austro Ugarske Monarhije, kazao je mons. Velčić. Vjerski obred sprovoda predvodio je zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer u čijoj su pratnji bili pomoćni zagrebački biskup dr. Josip Lang i neki drugi biskupi, zatim župnik zagrebačke župe sv. Petra dr. Josip Lončarić, članovi zagrebačkog prvostolnog Kaptola, te mnogobrojni svećenici i redovnici. Ono što posebno pada u oči su brojne delegacije naših primorskih, istarskih i dalmatinskih gradova koji su ponosno ispisali imena svojih gradova na pločama/transparentima koji su visoko izdigli iznad svojih glava. Na velikom je transparentu bilo ispisano, povrh ćirilicom, a ispod latinicom: Jugoslavenski okupirani krajevi. Na filmu čitamo imena ovih naših gradova koji su se tada politički borili za državnu pripadnost: Rijeka, Sušak, Trsat, Trst, Kopar, Gorica, Gradiška, Postojna, Idrija, Pula, Zadar, Rab, Biograd, Korčula, Knin, Hvar, Pag, Krk, Cres, Lošinj, Vis, Opatija, Volosko i drugi, zaključio je Velčić.

Misa za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana, a potom i koncert Fantasia poetica

Program je nakon filmske projekcije nastavljen svetom misom koju su za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana u Krčkoj katedrali služili mons. Franjo Velčić i krčki župnik vlč. Vedran Kirinčić, a zaključen je koncert Fantasia poetica, barokna glazba tragom lirike Zrinskih i Frankopana koji je pod umjetničkim vodstvom renomiranog hrvatskog glazbenika Igora Para, održan pred punim auditorijem crkve sv. Kvirina. Pored njega i naratora Zorana Kelavu, u koncertnoj izvedbi sudjelovala su i druga renomirana glazbena imena okupljena u Ansamblu Capella Zriniana: Marta Lončar, Edin Karamazov, Silvio Richter, Marko Požgaj, Katarina Lamotte, Augustin Mršić i Andrija Maronić.

Zbog devastirajućih posljedica Zrinsko-frankopanske urote, nakon pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu, od 1671. godine do danas u ostavštini Zrinskih i Frankopana nije sačuvano gotovo nikakvih fizičkih tragova o eventualnom glazbenom životu koji se događao u krugu njihovih obitelji. I čuvena Bibliotheca Zriniana, tada najveća privatna zbirka knjiga u Hrvatskoj, koju je osnovao Nikola Zrinski Čakovečki, ostala je sačuvana tek djelomično. Međutim, ipak postoji čitav niz zanimljivih indicija i poveznica. I braća Nikola VII. Zrinski i Petar Zrinski, zatim Fran Krsto Frankopan, kao i Katarina Zrinska, sestra Frankopanova i Petrova supruga, bavili su se književnošću. Uočljive su ponajprije brojne reference na glazbu u njihovom pjesništvu (Nikola i Petar Zrinski: Adrianskoga mora sirena; Fran Krsto Frankopan: Gartlic za čas kratiti; Ana Katarina Zrinska: Pjesmarica), zatim vrlo konkretne veze s rimskom plemićkom dinastijom Barberini (Fran Krsto Frankopan bio je oženjen Julijom Anom di Naro, nećakinjom kardinala Antonija Barberinija), s papom Urbanom VIII. (Maffeo Barberini), velikim mecenom umjetnosti i glazbe, kao i značajne rodbinske, kulturne i političke veze s Mađarskom i Transilvanijom, tadašnjim Erdeljom. Petrova kćer Jelena bila je udata za erdeljske velikaše, najprije za Franju I. Rákóczija, a nakon njegove smrti za Mirka (Imre) Thökölya - obojica su bili vođe mađarskog ustanka protiv Habsburgovaca. Na primjeru obimne rukopisne zbirke erdeljskog franjevca Ioana Caionija (1629. - 1687.), tzv. Caioni Codex, možemo vidjeti kakva se glazba u drugoj polovici 17. stoljeća njegovala u istočnoj Europi. U toj zbirci se uz skladbe tada poznatih talijanskih, austrijskih i njemačkih skladatelja posve ravnopravno nalaze i izuzetno zanimljivi zapisi onodobne tradicijske glazbe. Na temelju svih tih tragova moguće je do stanovite mjere rekonstruirati glazbu u kojoj su Zrinski i Frankopani imali prilike uživati u posjetima velikim europskim središtima kao što su Venecija, Rim i Beč, kao i glazbu koju su i s vrlo skromnim instrumentarijem mogli izvoditi u krugu svojih posjeda.

Prema tome, koncert Fantasia poetica donio je jedinstveni dijalog glazbene umjetnosti i književnosti u kojem su se prepleli glazba Giovannija Girolama Kapspergera (oko 1580. - 1651.), Girolama A. Frescobaldija (1583. - 1643.), Andree Falconierija (1586. - 1656.), Stefana Landija (1587. - 1639), Domenica Mazzocchija (1592. - 1665.), Biagia Marinija (1594. - 1663.), Barbare Strozzi (1619. - 1677.) i anonimnih mađarskih skladatelja (Cajoni, Stark i Vietórisz rukopis, oko 1670.), zatim tradicijski napjevi Međimurja, Prekodravlja i Transilvanije, sa segmentima poznatih literarnih djela Nikole Zrinskog Čakovečkog (1620. - 1664.), Petara Zrinskog (1621. - 1671.), Ane Katarine Zrinski (oko 1625. - 1673.) i Frana Krste Frankopana (1643. - 1671.).

Podršku manifestaciji U gradu Krku, gradu tvojih predaka (…navik živjeli kroz umjetnost i glazbu...) dali su: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Grad Krk i Turistička zajednica Grada Krka.